Sefćet, dvije žene, i 24-oro djece! - Volim Podgoricu

Sefćet, dvije žene, i 24-oro djece!

 U beranskom prigradskom naselju Talum, u kući nalik na južnoameričke kasarne iz filmova, “’nadavanoj” iz nekoliko puta, smjestilo se 46 duša. Tu obituje, porodica Saiti, za koju, bez obzira na njenu brojnost ne zna mnogo građana Beranaca.

Tamo, ratne 1999., bježeći pred zvjerstvima u ’’balkanskoj krčmi’’, sa Kosmeta pred ratnim strahotama pobjegao sa Kosmeta, glava ove ’’čete’’ Sefćet Saiti je u Berane stigao sa ’’karavanom’’ ukućana. U karavanu i njegove dvije žene. jVenčana Selvija i njena sadruga i ’’suparnica’’ Sabafeta. Sa njima i desetoro djece.

Danas, 15 godina kasnije, porodica je ’’pojačana’’ sa još četrnaestoro djece, ali bogami i sa četiri snahe i još 13-oro unučadi. Sve u sveme u domu Saitija, ,’’stislo’’ se ukupno 46 duša.

Šefćet pokušava da prebroji djecu, redosljedom rođenja, ali, ne ide. Pri, ko zna kojem po redu pokušaju nabrajanja priskaču u pomoć supruge Selveta i Sabaheta, koje imaju po sprat u kući.

– Faton, Emra, Ibrahim, Đeljana, Astrit, Biba…, zastaje Šefćet, trže si i nastavi Ardijana, Varbona, Kasandra, Đulijana, Astrijan, Trim, Alton, Ferdijan, Demuš…, Maksan, Alesandra… Još Muhamed, Miridon, Miridona, Seka, Nani, Gazmen i Đemilja. Možda prvi put u životu uspeo je Šefćet da pobroji djecu i prisjeća se jednog susreta sa ’’glavnim’’ za izbjeglice u Podgorici.

– Šefćete, naroji djecu po imenu i završavamo za papire. Zamislih se i rekoh-fala, nema ništa od papira, smije se Šefćet, čovjek koji u trgovinu ide teretnim autom. Jer, samo za jednodnevnu ishranu Saitijima je potreban džak brašna od 25 kila, deset kilograma krompira, četiri kila pasulja, desetak litara mlijeka za najmlađe…

– Odjednom potrgujem 50 džakova brašna, 20 džakova krompira, nekoliko paketa ulja, dva džaka krompira. Nisam nikome ostao dužan, mada, mora se ponekad uzeti na veresiju, priča Šefćet, koji se bavi otkupom starog gvožđa, pa je zahvaljujući njemu i djeci, Lim očišćen od olupina od Plava, pa sve do ispod Berana.

– Od ledenog Lima sam malo i obolio, ali, napravio sam ovu ’’kasarnu’’ od 15 soba, a u svakoj peć na drva. Zimi potrošimo po 60 metara drva, priča čovjek, čija djeca, njih 12 idu u školu, a mnogi pomažu u poslu, kojem se zahvaljujući porodica nije osula po dolasku u Berane. Niko od njih nikada nije imao posla sa zakonom, jer, u kući se red i zakon znaju.

Crnpurasta djeca jure po kući. Šefćetove supruge ih prebrojavaju. Po dvoje uvijek ’’nedostaje’’. Zadrže se u komšiluku, ali, stignu na ’’prozivku’’ pa na kupanje. U zavisnosti od veličine, u kadi ih je najmanje po dvoje. Uz ciku ostali posmatraju ’’spektakl’’, dok se Šefćet sprema na stovarište starog željeza koje prodaje nikšićkoj Željezari, odakle su znali  da mu zimi unaprijed uplate pare za staro gvožđe, svjesni da ne može da se radi zbog snijega, a da od nečega mora da se živi.

– To je moja kuća, pokazuje Šefćet na ’’stražaru’’ opremljenu krevetom, šporetom i televizorom. U kući ’’plazma’’ dobijena na poklon od sestre iz Njemačke. Dok Šefket povremeno gleda televiziju i ’’šalta’’ kanale, pored nogu mu obavezno stoji prut. Čisto da se djeca ne zanesu i počnu da traže program po svom meraku. Jer, Šefćetu je potreban odmor. Tu su dvije supruge, djeca, unučići, posao. Sve to treba zbrinuti, ispuniti svima želje, koje nisu baš velike, ali, koštaju.

– Što ja izdržavam, ne bi mogao Crveni krst, kaže Saiti, gledajuči u svoje nekoliko djece, čija je boja kože svjetlija nego ona kod braće i sestara.

 – Hmmm…Ne znam jesu li moji. Ali, neću da se svađam sa komšilukom, priča Šefćet i šeretski namiguje, zadovoljan životom, djecom od kojih ni jedno nije izišlo da prosi.

(Volim Podgoricu)

 

    

    

 

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com