Kako je Japanac Mićitaka Suzuki postao Sava Hilandarac

Profesor Mićitaka Suzuki skuplja tri prsta, podiže desnu ruku i krsti se dok ulazi u beogradsku Sabornu crkvu. Umjesto mi njemu, gost iz Japana nama objašnjava stil ikonostasa – ko ga je započeo a ko završio i zbog čega voli ovo remek-djelo. Lekciju drži poput pravog domaćina, na tečnom srpskom jeziku. Šapatom, da ne remeti tišinu hrama.

Na zvaničnoj stranici Univerziteta Okajama, na kom predaje istoriju umjetnosti i srpski jezik, piše njegovo ime Mićitaka Sava Suzuki.

A još kao student, prije gotovo četrdeset godina, stigao je prvi put u Srbiju. Došao je na specijalizaciju kod čuvenog profesora Vojislava Đurića. Naučio prve riječi na našem jeziku. Upoznao Beograd, zanijemio pred ljepotom Studenice, Žiče, Gračanice… Ovdje je pronašao drugu domovinu. Mićitaka i Srbija. Veza koja, kaže, nikada neće biti pokidana.

– Za Srbiju me je vezalo to što sam ovdje pronašao korijen evropske kulture. Dok je Zapad sav okrenut materijalnom, kod vas se, a da niste ni svjesni, očuvalo duhovno. Postoji ravnoteža – započinje svoju priču ovaj profesor istorije umjetnosti. – Kada sam prvi put kročio na tlo Evrope, iz Japana sam došao brodom, pa vozom. U Rusiji me je oduševila vizantijska umjetnost. Posebno ikone. A onda sam došao u Srbiju i otkrio da je vizantijska umjetnost ovdje još ljepša, autentičnija, da nigdje na svijetu ne postoje veća remek-djela.

Ikona je, smatra, najvažniji sadržaj hrišćanstva. To je portret bogočoveka, a prihvatanje kontradikcije da je Bog ujedno i čovek, kaže, suština je vjere.

Kada je prvi put video Studenicu, profesor Suzuki bio je potresen njenom ljepotom.

– Taj manastir vrhunac je evropske srednjovekovne umjetnosti – bez dileme procjenjuje ovaj stručnjak.

Pomogao je u dobijanju pomoći japanske vlade za obnovu manastira na jugu Srbije. Tako su restaurirane freske u Crkvi Svetog Jovana u Jasunji kraj Leskovca. Nekoliko godina stručnjaci su skidali sloj crteža iz 20. vijeka, da bi ispod zablistao autentičan freskopis star pet vjekova.

Da bi ljepotu srpskih manastira predstavio svojim sunarodnicima, na japanski jezik je preveo monografiju “Hilandar” Dimitrija Bogdanovića, Dejana Medakovića i Vojislava Đurića.

A za Japance kaže da se suštinski razlikuju od Srba, pravoslavaca.

– U Japanu svi mnogo rade. To je neka vrsta bolesti, da se sve vrijeme troši na rad. I zbog toga su ljudi mnogo depresivni. U Srbiji je sasvim drugačije – primećuje prof. Suzuki. – Pravoslavlje zagovara radovanje životu. Istina, ovdje bi ipak moglo malo više da se radi. Imam prijatelje koji rade na univerzitetu i koji, samo što su otišli na posao, već se vraćaju kući.

Iako mu je pola duše u Srbiji, naš sagovornik ipak ima japanske navike. U minut tačan i mnogo vredan. Zato je uz svoj redovni posao, profesora istorije umetnosti na Univerzitetu Okajama, sebi nametnuo još jedan – na univerzitetu predaje srpski jezik.

 – Kad sam u Japanu, moj srpski zvuči odlično. Kad dođem u Srbiju, onda čujem koliko griješim – samokritičan je. – Nisam lingvista, ali raduje me da studente učim srpski jezik. A i oni se raduju. Svake godine imam ih između 20 i 30 u grupi. A jedne godine bilo ih je više od stotinu. Japancima, a i drugim stranim studentima, srpski zvuči neobično, kao što ovdje zvuči japanski. Zato vole da ga uče. Mada mnogi i ne znaju gdje je Srbija. Teško je razlikuju od Sibira i stalno pitaju je li tamo mnogo hladno.

A poslednjih godina, studenti u Japanu, zahvaljujući profesoru Suzukiju, iz prve ruke mogu da saznaju više o našoj zemlji. Univerzitet Okajama finansira boravak naših akademaca i profesora tamo, gdje se usavršavaju u oblasti japanskog jezika i kulture. Baš kao oni danas u Okajamu, Suzuki je sedamdesetih prvi put došao u Beograd.

– Trenutno su četiri studentkinje iz Srbije na Univerzitetu Okajama. Dvije su dovele i muževe, a jedna ima bebu, tako da ih je sada sedmoro na univerzitetu – šali se Suzuki.

Da bi broj akademaca iz Srbije bio još veći, nedavno je u Beogradu osnovano i Društvo prijatelja Univerziteta Okajama. Profesor Suzuki jedna je od glavnih karika, a na ozvaničenje prijateljstva došao je i rektor Univerziteta Okajama, profesor Kijošo Morita.

– Kod nas je do sada bilo 40 studenata iz Srbije. U cijelom svijetu osnovali smo 30 društava prijatelja našeg univerziteta. Ovo osnovano u Beogradu, jedino je koje imamo u Evropi. I to govori koliko nam je Srbija važna – ubjedljiv je ovaj istoričar umjetnosti, stručnjak za vizantijsku umjetnost, zaljubljenih u srpsku kulturu, posebno manastire.

Osim duha prošlosti, koji pronalazi u njima, objašnjava nam kako voli i damare savremene Srbije, koju osjeti svaki put kada stigne u Beograd. Vodi nas na Brankov most, odakle je, tvrdi, najljepši pogled na rijeku i stari dio grada.

(Novosti)