ISTORIJA GEJ BRAKOVA: Kad se Karlo u crkvi 1497. zakleo Mikeleu da će mu biti vjerna žena (FOTO)

Savremena istoriografija pokazuje da sama pojava gej braka nije nikakva novost i da je zapravo u Evropi to postojalo i prije hiljadu godina. Ono što je novo je samo eksplicitno zakonodavstvo koje se bavi institucijom istopolnog braka.

Uprkos tome što je sudija vrhovnog suda SAD, Semjuel Alito, rekao 2013. godine da je gej brak kao pojava veća novotarija i od interneta i od mobilnog telefona, prije nego što je glasao protiv, i uprkos tome što većina nas identično gleda na ovu poojavu gej brak nije proizvod savremenog svijeta, i postoji mnogo duže nego što mislimo.

Ne homoseksualnost – za nju se zna da je postojala i za vrijeme Stare Grčke i Starog Rima, znamo da je postojala i u samurajskom Japanu za vrijeme vojne vlade, kod američkih Indijanaca, i ko zna gde još – već baš fenomen dvije osobe istog pola koja stupaju u nešto što bismo nazvali bračnom zajednicom.

Ono što jeste novotarija je zapravo samo eksplicitno zakonodavstvo koje se bavi institucijom istopolnog braka, ali sve ostalo, sama ta pojava prije svega, nije nikakva novina, piše britanski Gardijan.

Brak sam po sebi prošao je kroz mnoštvo promjena, i zapravo je jedina njegova konstanta to što se percepcija onoga što brakom nazivamo neprestano mijenjalo. Napori da se ova institucija uvede u legalne tokove postojali su tokom cijele istorije, pa tako i kod, u nemanjićkoj Srbiji, vidimo napore vladara da spriječe takozvane divlje brakove u kojima su muškarac i žena stupali u vezu a da popa nisu ni zvali.

Identičan je slučaj bio i u Zapadnoj Evropi, u kojoj je Crkva međutim bila malo tolerantnija, pa je tako donijet propis po kome prisustvo sveštenika i nije neophodno, već je potrebna samo razmjena bračnih zavjeta, ako je moguće uz prisustvo svjedoka; logika je bila sljedeća: ako neko stupi pred Bogom čistog srca u brak sa nekim, niko drugi nije potreban.

Pored toga, treba napomenuti i da je funkcija braka samog po sebi bila do prije samo stotinjak godina potpuno drugačija od današnje, pa se brak i na tom polju mijenjao. Ljudi se danas žene i udaju iz ljubavi; u prošlosti se to činilo zbog ekonomskih razloga, društvenog napredovanja, porodičnih i državnih interesa, i tako dalje. Rijetko zbog emocije.

Manje od sto godina kasnije, u Rimu su 1578. godine dva Portugalca spaljena na lomači zato što su se “vjenčali i spojili kao muškarac i žena” otvoreno, u crkvi. Koliko je ovakvih slučajeva, neotkrivenih, postojalo, gotovo je nemoguće utvrditi, ali istoriografija koja se ovom tematikom bavi još uvijek je u svojim ranim godina, zbog čega je razumno očekivati da mnoštvo ovakvih slučajeva ispliva iz zaborava vremena.

Što se tiče žena, slučajeva njihovih istopolnih brakova je bilo daleko više, posebno u Engleskoj, Njemačkoj i Holandiji. U Amsterdamu se 1641. godine sredovječna udovica Trintje Barents zaljubila u 27-godišnju Hendrikje Lamberts koja je poslije nekog vremena počela da se oblači kao muškarac, a njih dvije počele da žive zajedno. Barentsova je zapisala da ju je njena partnerka imala po nekoliko puta za noć, baš kao i pokojni suprug.

Nekoliko decenija kasnije, Kornelija Geritse fan Brojgel se prerušila u muškarca kako bi se u jednoj amsterdsmskoj crkvi vjenčala sa Elisabetom Bolejn. Otkriveni su tek nekoliko godina kasnije, kada se Kornelija umorila od nošenja muške odjeće.

U Engleskoj, tokom tridesetih godina 18. vijeka, tako su se vjenčale Meri Ist i njena djevojka. Meri je postala Džejms Hau i zapravo vješto prerušena obavljala čitav niz lokalnih funkcija. Istih godina jedan sveštenik zapisuje da je odbio da vjenča izvjesnog Džona Mauntforda i Meri Kuper zbog sumnje da su u pitanju dvije žene. Potom je jedan drugi londonski pop vjenčao Elizabet Hathol i Džona Smita; njegov đakon mu je poslije obreda rekao da misli da su u pitanju dvije žene, ali njih dvije, ako su bile, otišle su legalno vjenčane.

Da ne dužimo, ovakvih primjera ima mnogo, i kako je vrijeme odmicalo a svijet postajao veći, otvoreniji i tolerantiji, njihov broj je sve više i više rastao. Tako smo se našli u sadašnjici, u kojoj je to, u većem dijelu svijeta, jednaki tabu kao i tada. Kako će svijet u ovom pogledu izgledati za sto godina, možemo samo da nagađamo.

(Telegraf/ Gardijan)