Velika ljubav Ive Andrića
DANAS će sve poštanske pošiljke koje budu upućene iz pošte u Travniku imati obilježje posebnog poštanskog žiga koji će imati motiv i datum godišnjice. Tako će svi primaoci pošiljki širom svijeta na taj način biti obaviješteni o datumu smrti Ive Andrića, piše medias.rs.
Prava ljubav, vječito pitanje, dilema, nesigurnost, vjera i nevjera, potreba za dokazom… Nadu da ovakva ljubav postoji uliva nam svakako životna priča Ive Andrića, jedinog Nobelovca sa naših prostora, samotnjaka u svim biografijama, velikana kakvog skoro nećemo imati, čovjeka koji je 30 godina voljeo i čekao jednu ženu.
U njegovim književnim djelima srijećemo lepezu ženskih likova, seoskih i gradskih djevojaka, gospođa i kontesa, ali samo jedna od svih njih je “Jelena, žena koje nema”- pripovijetka bez fabule, u kojoj je Andrić izneo osećanja za koja niko nije slutio da zaista postoje duboko u njemu. Svi su mislili da je Jelena samo plod piščeve mašte, ne sluteći pravu bujicu osjećanja čovjeka koji zaista dugo i iskreno voli jednu ženu koja ne može biti njegova – pa je zato nema.
Andrić, poznat po svojoj zatvorenosti, dugi niz godina je bio ljubomorni čuvar svoje tajne. Neki su ga smatrali samotnjakom, ne znajući da je bio zaljubljen u Milicu Babić Jovanović (kostimografkinja Narodnog pozorišta u Beogradu), ženu svog prijatelja Nenada Jovanovića (novinar i prevodilac), ženu kojoj se nije nadao, ženu koju nema ali koja, kao plod njegove mašte, često dolazi kod njega na raznim mjestima, u raznim situacijama, daleka, divna, nedostižna!
Kao da se pridržavao čuvene misli Bernarda Šoa: “Ni jednu tajnu nećete bolje sačuvati od one o kojoj svako nagadja”, svakodnevno joj je pisao pisma koja je slao na adrese gdje ona tek treba da stigne, kako bi je pošta dočekala i iznenadila. Sve do smrti Nenada Jovanovića, Andrić svoja pisma uvijek počinje sa: “Dragi prijatelji,” i svako potpisuje nadimkom koji mu je Milica dala prije jednog njegovog polaska na put – Mandarin. Ovakav način ljubavne igre prihvatila je i ona. Ne nadajući se ničemu, strpljivo je čekao. “Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema. Samo da ne prestanem da je iščekujem!”
Nenad umire 1957. godine i tada nastupa period nepodnošljivog ljubavnog jada zakletog neženje koji više ne može i neće da živi bez nje, pozorišne slikarke (kako je imao običaj da je zove). Godinu i po dana kasnije (1958) su se vjenčali. Tek tada je priznao da je pišući priču “Jelena, žena koje nema” imao na umu svoju sadašnju suprugu. U prilog tome da je njegova ljubav prema njoj bila prava, iskrena i snažna, ona koja raste od jutra prema večeri, ona koje je više danas nego juče a mnogo manje nego sjutra, govori podatak da sada već oženjen, šezdesetogodišnji Andrić nastavlja sa svojih putovanja da piše ljubavna pisma u kojima se, poput nestašnog dečaka, udvara svojoj supruzi Milici.
Vijest da je roman “Na Drini ćuprija” ocijenjen kao remek-djelo jugoslovenske književnosti, i da je njegov autor dobio Nobelovu nagradu, je stigla ubrzo nakon toga (1961). U raskošno plavoj balskoj haljini Milica Babić Andrić je prisustvovala ceremoniji uručenja ove velike nagrade svom mužu – Ivi Andriću.
Poslovica kaže: “Ni jedna prava sreća ne traje dugo, svaka je kratkotrajna.” Milica je poslije duge i teške bolesti, preminula 1968. godine. On ju je voljeo i poslije njene smrti.
Evo šta je zabilježio: Sada vidim – naša je sudbina da sagorimo. Uvek sam tako osećao svet i sebe u njemu, iako nisam uvek imao snage ni mogućnosti da toj istini pogledam u oči i da je mirno prihvatim. Sad, kad je sve dobro moje u jednom trenu izgorelo, vidim jasno: sve što se na zemlji rađa i pod suncem živi ide tim putem. I tome ne treba tražiti razloga, smisla ni objašnjenja.
Ove riječi su mu pomogle da podnese ogromnu prazninu koja ga je razdirala do kraja života (1975).
Dodjela Nobelove nagrade za knjizevnost 1961. godine:
Izvor: medias.rs
