Student je razočaran sjeo na klupu kod Vuka, a onda mu je beskućnik očitao lekciju
Momak, čije je ime i prezime poznato redakciji 24sata (inače sin vojnog pilota), od te noći kod Vukovog spomenika razmišlja drugačije i nada se da će njegova priča pomoći nekom da sagleda život sa vedrije strane.
Ovako je to bilo, a mladić je lekciju o životu objavio na svom Fejsbuk profilu:
“Negdje u dva sata poslije ponoći, pripit se vraćam iz grada pješice (ne znam zašto sam na pola puta izašao iz taksija) i kako to već biva, uhvate me neke sive misli i sve mi odjednom postane 30 puta gore nego što zapravo jeste. Totalno nezadovoljstvo me nanese do parka kod Vukovog spomenika i odlučim se da sjednem na klupu da popušim cigaru, iako je bilo fenomenalno hladno.
Tako sjedim i pušim nikotinski štapić, te ti negdje iz pomračine, iz dijela gdje nije radila rasvjeta, dolazi čovjek sa velikim cegerom (ne znam kako se to zove tačno, ta velika kesa, ali znam da su ulični prodavci ranije imali takve) i sjede na klupu do moje. Zapali i on cigaru…
– Momak, koje brige moriš?, ja se okrenem i kako sam bio u fazi otvaranja čakri ne odgovorim ništa, nego samo podignem i spustim ramena.
– Da li ti se nešto desilo? – ponovo me upita čikica sa izboranom, pravom radničkom facom.
Ja mu rekoh da nije ništa, ali da ne znam gdje ide sve i zašto pijem kad mi ne odgovara i iskažem tu na licu mjesta hiljadu nekakvih govana i gluposti, minornih stvari, a tada mi je sve to izgledalo veliko.
– Slušaj sinak, imaš li ti kuću? (Potvrdan odgovor)
– A, da li imaš para za hranu? (Potvrdan odgovor)
– Da li si dobrog zdravlja? (Pa, kao potvrdan odgovor)
– Iskreno, izgledaš mi kao neko ko je razočaran, ali nemoj sebi da radiš takve stvari, evo ja sam već petu noć u ovom parku, spavam ovdje, baš ovde, na ovoj klupi i ne vidim razlog da budem potišten. Krivo mi je što sam cijelog života jurio za parama, a sada nemam ni za hljeb.
Krivo mi je što sam cijelog života tražio Boga, a on je sve vrijeme bio svuda oko mene. Razočaraš se onoga trenutka kada shvatiš da su tvoja vjerovanja bila uzaludna, da su te djeca ostavila, da nemaš ništa, a kada se probudiš, vidiš samo ove tvrde daske. Gledam da svaki dan bude maksimalno lijep, makar u mojim očima…
Ustao sam sa klupe, ugasio cigar, kulturno, o kantu za smeće, rukom zgrabio sav novac koji sam imao u džepu (nije bilo preko 250 dinara) i dao gospodinu.
“Nosi majstore, tvoje je, ja sam shvatio da u životu skoro i nemam muka!”
(24sata)
