Bokser mekog srca: Ovaj mladić danima besplatno dijeli poeziju u Knezu
Vojin Stanković mjesec dana stoji u centru Beograda i dijeli papire. Prolaznici šetaju, vide da piše “besplatno”, pa uzmu ono što im pruža. Vjerovatno se posle iznenade jer ovaj bivši bokser ne dijeli udarce, sada ljude nokautira – poezijom!
– Svašta sam u životu radio. Dugo sam se bavio obezbjeđenjem, ali osjećao sam da postoji još neki dio mene. Batalio sam to i zaposlio se u izdavačkoj kući. Razmišljao sam kako da u vremenu u kome malo ko stigne da čita moje pisanje dođe do ljudi. Onda sam izašao napolje. Napisao sam “besplatna poezija” na papiru i počeo da dijelim pjesme – kaže Vojin za “24 sata”.
Vojin je boksovao i naporno trenirao da savlada protivnike svojim tijelom. Danas, on se upinje da zaustavi prolaznike djelom. I dobro mu ide.
– Ljudi se prvo štrecnu, nije im baš jasno zašto im pružam papir ali uglavnom lijepo reaguju. Mnogo mi je drago što moje riječi nekome uljepšaju dan – iskren je Stanković.
On je, kaže, svjestan da teme nisu baš vesele ali insistira na tome da su važne.
-Izabrao sam pet pjesama, imam dosta primjeraka i onda ih dijelim. Svakome po jedna. Znam da nisu baš vedre ali draže mi je da budu životne – precizira pjesnik.
Sprema se da objavi zbirku a u planu mu je i roman. Pored toga što piše, on svira i pjeva, a evo kako zvuče njegovi stihovi:
Najgore je kada te ni krivog ni dužnog ne puštaju da dišeš, misleći da nemaš kuda;
zovu te na mali fudbal, (koji ne igraš) traže ti novi posao, (a zadovoljan si starim)
gone te kod psihijatra, (zdravog) i upoznaju te sa novim ženama;
(a voliš onu staru)
i ti piješ, pišaš i pišeš i boksuješ i razmisljaš i tiho patiš i ne opterećuješ ih svojim osciliranjem;
zato što sve loše što se događa i nije toliko strašno; a i ne zahteva prividni oruk emotivno mrtve bande;
a dovoljno si pristojan da ih saslušaš i ne natrljaš im ponuđenu ”pomoć” na nos, praveći ih nesnosno dosadnima;
Najgore je kada te ni krivog ni dužnog ne puštaju da živiš, znajući da imas kuda a ne želeći da te tamo puste.
”A KO BI DRUGI?”
12 sati mraka. Farovi paraju pijane oči i nestaju u oblaku sparine, ko zna gde;
zvižduk lopova iz sporednih ulica – slušam;
za treću su smenu unajmili prekaljene petlove; ko zna ko;
okrnute marionete spavaju na tavanu pozorišta pod prašinom, nepomične i željne nečijih ruku; ko zna čijih;
gledam guje po parkovima; sitne osvajače iz barskih priča što viču iz sveg glasa o mržnji…
Boje se svega; ko zna koga;
a gore iznad ulica, neki starac ređa cigle na prozoru svoje spavaće sobe – ređaće ih sve dok zgrade ne prestanu da trepću;
hodam i mislim na staru ljubav… Retko mi se obrati a lepa je još uvek;
i tada znam da 12 sati mraka ne donosi ništa novo
ništa se novo neće desiti osim onoga sto sam budem napravio;
hodam; gledam;slušam- padam u baru. Živeli.
”STARA PESMA”
”Voliš li me?” ”Ne.” ”A želis me?” ”O, da.”
I produžila je dalje posle nekog vremena, (pametna žena) sa ubeđenjem da je nikada zavoleti neću;
(24sata)
a ja sam ostao sam sa njom u mislima (bednik) i saznanjem da sam je vremenom zavoleo, želeci je.