Ako ste ikada bili zaljubljeni – MORATE da pročitate ovaj tekst!
Jeste li se nakad zapitali da li nam zaista nedostaje neko koga smo voljeli ili nam samo nedostaju naša tumačenja i sjećanja na tu osobu? Zvuči kao ista stvar, ali zapravo nije.
U biti, mi nismo stvarno sposobni da nam neko nedostaje ili da volimo nekoga, odnosno ono što on ili ona zaista jeste.
Umjesto toga, mi smo sposobni samo da volimo i cijenimo ljude i stvari samo kroz sopstveno shvatanje tih ljudi ili stvari. To je očigledno razlog za zabrinutost, ali u isto vrijeme, to objašnjava kako je moguće da naše emocije i ljubav budu tako promjenljive.
Svi mi sudimo. To je način shvatanja koji smo izgradili, i to se nikada ne mijenja. Suđenjem možemo stvoriti skup uvjerenja koje imamo o nekome.
Ponekad su, međutim, naše interpretacije te osobe daleko van granica onoga što ta osoba zaista jeste – što je jedan od razloga zašto se ljudi “odljubljuju”.
Oni se odljubljuju od osobe za koju su mislili da je poznaju, jer su oni sami porasli dovoljno da razumiju osobu koja stvarno postoji – ali to nije ista osoba.
Ljudi tumače, a onda sabiraju i polako mijenjaju svoje pamćenje o toj osobi prije ponovnog tumačenja sjećanja na tog pojedinca. Strašno smo komplikovani.
Ponekad je način na koji se sjećamo nekoga vrlo sličan osobi koja on ili ona zapravo jeste – ili je nekad bila. Ali mi volimo da romantizujemo.
Mi volimo da se usredsredimo na svoja osjećanja koja su nastala nečijim djelovanjem, a ne na to konkretno djelovanje, odnosno, kakav je neko zaista bio prema nama.
Na taj način, mi se koncentrišemo na one jake, prijatne emocije i dopuštamo im da zasjene cijelo naše sjećanje na nekog pojedinca.
Opet, ponekad je to sećanje svedeno na meru. Ponekad imamo razloga da nam neko nedostaje, ali i suprotno tome je isto toliko verovatno – sve zavisi od nas samih.
Vama zapravo ne nedostaje osoba nego je vaša ideja o njoj ugrožena. Na primjer, neka osoba vas je realno tretirala loše, ali vi se sjećate samo dobrih stvari.
Ljudi su vrlo egocentrični. To je u našoj prirodi. Ne sjećamo se osobe koju smo nekad voljeli, jer to nije moguće. Mi nikada direktno ne komuniciramo s ljudima već smo u interakciji sa našim tumačenjima tih ljudi. A naša tumačenja su vrlo popustljiva. Mi se okrećemo unazad i pravimo promjene u načinu na koji razumijemo ljude i stvari, kao i kako se osjećamo prema njima.
Bez obzira na sve to, ostaje činjenica da su stvari i ljudi kojima vjerujemo više zapravo ljudi i stvari koji su na nas najviše uticali.
To je nešto što mnogi ljudi previđaju – sjećamo se načina na koji su ljudi uticali na nas, a ne samih ljudi.
(Telegraf.rs / EliteDaily)
