Čovjek koji se nakon 12 godina probudio iz kome: Bio sam svjestan svega - Volim Podgoricu

Čovjek koji se nakon 12 godina probudio iz kome: Bio sam svjestan svega

Moj um je bio zarobljen u neupotrebljivom tijelu, moje ruke i noge nijesu bile moje da ih kontrolišem i nisam imao glas. Nisam mogao da napravim nikakav signal ili zvuk, bio sam nevidljiv kao duh.

Martin Pistoriujs imao je normalno djetinjstvo tokom odrastanja u Južnoj Africi sedamdesetih godina. Njegovi roditelji Džoan i Rodni objasnili su kako je Martin uporno tvrdio da će jednog dana postati “električni” čovjek, zaluđen bilo kojom vrstom električnih uređaja do kojih je mogao da dođe.

Ali sve se promijenilo kada je Martin imao 12 godina. Kada je došao iz škole jednog dana, rekao je roditeljima da se ne osjeća dobro. To nije bio neki običan grip, a njegovi roditelji su počeli da ga posmatraju kako spava satima tokom dana, skoro kao što to rade bebe. Što je najgore, on nije mogao da jede i odbijao je sve što su nudili.

Martin je bio testiran na sve, uključujući Parkinsonovu bolest, ali svi rezultati su bili negativni. Kako su mjeseci prolazili, Martinovi roditelji su gledali kako se on gasi. Prvo je izgubio moć kretanja, onda više nije mogao da ostvaruje kontakt očima i na kraju ni da govori.

– Njegovo stanje se progresivno pogoršavalo u drugoj godini njegove bolesti. Spavao bi kad god ga nijesu probudli. Stalno je ležao u fetusnom položaju – rekao je njegov otac.

Konačno, jedan test je bio pozitivan. Bio je to kriptokokni meningitis, bolest zbog koje su ljekari rekli da nema nade za Martina. Rekli su da je on u vegetativnom stanju bez inteligencije i predložili su da ga odvedu kući – da mu pružaju ljubav do smrti.

Ali Martin je izdržao mnogo duže nego što su predviđali ljekari. Godine su prolazile, a njegovi roditelji su nastavili da se brinu o njemu. Oblačili su ga, hranili, kupali i obavljali svu njegu koja mu je bila potrebna.

– Alarm je bio namješten na svaka dva sata da bismo ga probudili i promijenili mu pozu, da ne bi dobio rane od ležanja – rekla je njegova mama Džoan.

To je trajalo punih deset godina, što je njegovim roditeljima oduzelo bukvalno sve. Džoana je u jednom trenutku izjavila kako mu je rekla da se nada da će umrijeti, da bi se agonija poluživog čovjeka okončala.

– Znam da je to užasno, ali jednostavno je svima bilo potrebno olakšanje… u mojoj glavi on je već bio kao mrtav – rekla je njegova majka.

U trenutku kada je Martin bio u srednjim dvadesetim godinama, nešto je polako počelo da se mijenja. Martin je sada bio u stanju da stisne nečiju ruku, što je nevjerovatan napredak u njegovoj istoriji bolesti. Stanje mu je postalo toliko bolje da je uspijevao da sjedi u invalidskim kolicima. Ipak, ljekari su insistirali na tome da Martin ima mozak trogodišnjaka, ali jedna sestra, po imenu Verna, bila je ubijeđena da u njemu ima nečeg mnogo više.

Ona je uspjela da ubijedi roditelje da traže mišljenje drugog ljekara. Na testu na kome je morao da prepozna nekoliko objekata tako što će očima da pogleda u njih, on je prošao.

– Tada sam napustila svoj posao – rekla je Džoan.

Ona se posvetila narednih godinu dana učenju Martina kako da koristi specijalni džojstik za kompjuter. Kada je uspjela, sve se promijenilo, jer je njim uspjevao da bira riječi i da im tako govori kako mu je.

– Gladan sam. Hladno mi je. Želim tost – bile su njegove prve konstatacije.

Nakon toga, počele su da mu se vraćaju i druge funkcije. Osam od dvanaest godina on je bio nevidljiv. Spolja gledano on je bio u vegetativnom stanju, ali duboko unutra on je bio svjestan – svega.

– Bio sam tu, ne od samog početka, ali poslije nege dvije godine od mog vegetativnog stanja postao sam svjestan – rekao je Martin.

Tokom procesa, on je shvatio svoje nemogućnosti.

– Počeo sam sa rukom u želji da je pomjerim. Bio sam na to usredsređen. Svi su se navikli na takvog mene, tako da nisu mogli da primijete da sam tu, prisutan. Realnost me je pogodila kada sam shvatio da ću cio život provesti potpuno sam. Moje samopouzdanje je potpuno opalo, čak sam sebi govorio da sam patetičan i da se nikada neću iz toga izvući. Nevjerovatno je bilo bolno kad sam čuo moju majku kako izgovara da se nada da ću umrijeti, ali sam vrlo brzo shvatio zbog čega je ona toliko očajna. Ona je mogla samo da vidi brutalnu parodiju koja se dešava njenom djetetu.

Dok je napredovao kroz razne nivoe, on je uspio da nađe posao, bavio se veb -dizajnom, dobio diplomu iz oblasti informacionih tehnologija i oženio se divnom ženom po imenu Džoana.

– Okrenula sam se i tu je bio čovjek sa nevjerovatnim osmijehom. I sa tako divnom ličnošću… Da, bio je u kolicima i nije govorio, ali ja volim ovog čovjeka. On je nevjerovatan – rekla je Džoana.

(Moja Tv)

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com