Bilo je mrtvo čak i mače koje je držao u rukama: Tužno djetinjstvo Mome Kapora! - Volim Podgoricu

Bilo je mrtvo čak i mače koje je držao u rukama: Tužno djetinjstvo Mome Kapora!

Najčitaniji srpski pisac Momčilo Momo Kapor, rođen u Sarajevu 1937. godine, ostavio je posebnu zlatastu prašinu na ulicama Beograda nakon svoje smrti.

Kao trogodišnjak, izgubio je majku u bombardovanju Sarajeva: “Moja majka me je zaštitila legavši preko mene. Kičma joj je bila raznesena, a tada je imala samo dvadeset osam godina. Bilo je mrtvo čak i mače koje sam držao u rukama”, prisjetio se Momo.

Stravičnu tragediju potiskivao je igrom: “To sve na mene nije ostavilo nikakve posljedice, mada se psihijatri ne bi složili sa mnom”, šalio se nakon mnogo godina.

Diplomirao je slikarstvo na beogradskoj Akademiji likovnih umjetnosti. U vrijeme diplomiranja upoznao je gimnazijalku Anu Pjerotić, kasnije studentkinju psihologije. Vjenčali su se 1964. i iz ovog braka imaju dvije djevojčice Anu i Jelenu.

O tom vremenu Ana Pjerotić je rekla: “Pisao je lako, sa radošću. Svoje prve tekstove napisao je na pisaćoj mašini Adler koju sam mu poklonila za rođendan, i na kojoj sam, kasnije, prekucala većinu njegovih tekstova. Imao je potrebu da priča o onome što piše. Nas tri smo bile njegova prva publika. To su bile njegove prve književne večeri”.

Ova ljubav nije uzela primat niti je posebno zabilježena iz razloga što se od Ane razveo i iste godine njeno počasno mjesto zauzela je lijepa stjuardesa i manekenka gospođica Ljiljana Todorović.

Sve je počelo jednog vrcavog ljetnjeg dana u Beogradu: “Bio je šarmer. Upoznali smo se u Knez Mihailovoj ulici, šetao je sa svojim budućim kumom Mišom, koga sam ja poznavala. Miša i ja smo pričali, a Moma je na deset koraka od nas razgovarao s nekom ženom i preko ramena mu pokazivao da priča još, da me zadrži. Kad je prišao, predstavio se. Naravno da sam znala ko je jer sam dobijala njegove knjige na poklon od drugarica. Onda mi je rekao – Znate, ja ću pored vas morati da idem s hoklicom! Ili ne, idite vi trotoarom, a ja ću ivičnjakom”.

Volio ju je bezuslovno. Ljiljana je voljela da mu udovoljava, i on je zbog toga gledao u nju kao u boginju. “Kad je počeo da gubi vid, ja sam mu čitala, a poslije je imao saradnika. Dok je slikao, to je bila radost u kući, puštena muzika, dolazili su nam prijatelji, tu se pričalo, pilo, bilo je potpuno drukčije. Jedno djelo ostalo mu je nedovršeno, mislim da je trebalo da bude neka djevojka. Mi smo živjeli od prodaje njegovih slika i najsrećniji je bio kad neku proda. Govorio je – Liki, kuda ćemo?’”

Ljiljana mu je često pozirala, ali najinteresantnije je to da svaki lik žene na Mominim slikama podsjeća na nju. Imala je crte koje je volio, koje su mu godile. Reklo bi se pravi muškarac, jak i nježan, nerijetko, Moma bi se spokojno šćućurio na posljednjem sjedištu auta dok bi Ljiljana vozila i bio ponosan na svoju ženu.

Momo Kapor je umro 2010. godine. Neizmjernu ljubav i velika žrtva nastavljena je i nakon smrti. “Svoj život i ljubav podredila sam njemu, učinila sam sve da može da radi to što voli i što najbolje zna. Nisam bila ambiciozna žena, a svoj preostali život posvetiću sjećanju na njega. Osnovala sam zadužbinu koja nosi njegovo pravo ime, Momčilo Kapor, u tradiciji srpskog naroda. Ustanovljene su književna i slikarska nagrada…Moja profesija je da volim Momu”.

“Posljednje što sam mu rekla bilo je – Sunce moje, volim te! Stisni ruku ako me čuješ”. Dva dana pred smrt to je uradio, poslije više ne.

(Stil)

 

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com