PODGORICA: T.E. je pobjegla od batina i spava po klupama jer nema gdje

Pomoć je, kako kaže T.E., izostala i od braće i majke, koji je nijesu prihvatili kada je prije sedam dana pobjegla od muža. Sada spava na klupama u parkovima u Podgorici, jer nema gđe da ode. Tvrdi da ni u skloništima za žrtve nasilja mjesta za nju nema.

„Ni oni me neće. Braća mi ne daju u kuću zato što sam se udala za pravoslavca, sa kojim imam dva đeteta. Ranije sam bježala od muža, dva-tri puta, ali sam se vraćala. Jednom zato što je došao u Podgoricu kod mojih, jer sam tada bila kod njih. Tada je imao pištolj i prijetio je da će mi ubiti braću. Vratila sam se sa njim u Bijelo Polje i pakao se nastavio. Tukao me je pred đecom, stalno su me gledali krvavu i isprebijanu“, navodi T.E.

Ona ističe da je sa suprugom često dolazila u sukob zato što je tukao đecu. Kada bi krenula da ih brani, on bi nju isprebijao.

„Često se dešavalo da me jednim udarcem obori na pod i onda me udara nogama. Tukao me je po glavi i leđima, đeca su to gledala, najčešće stariji sin koji bi plačući posmatrao te prizore. Nasilje sam trpjela najčešće kada mi je suprug bio pijan, a pošto je bezuspješno liječen od alkoholizma, svakog dana sam prolazila kroz torturu. Kada se prvi sin rodio, problemi su postali izraženiji. Govorila sam mu da ne troši novac na alkohol već da kupimo hranu i ostalo što je potrebno đetetu. Kada je bio trijezan obećavao je da će se promijeniti. I ja sam se tome nadala, pa smo dobili i drugo dijete. Ipak, situacija se nije promijenila na bolje nego se pogoršala, jer smo tada patili i đeca i ja“, priča T.E.

Pokušavajući da pobjegne od pakla u kojem se našla, nasilje je više puta prijavljivala policiji, ali su joj, kako je ispričala, pomogli samo jednom.

Ona ističe da je od Centra za socijalni rad više puta tražila socijalnu pomoć, te da posljednjih sedam dana svakodnevno ide u tu instituciju ali da pomoć izostaje.

Osim što je ona dobijala batine, T.E. tvrdi da je njen suprug tukao i svoje roditelje, koji su pokušavali da je odbrane od nasilnika.

„Obično je bila svekrva ta koja me branila, ali i svekar. On je i njih udarao. Iada sam viđela šta radi svojim roditeljima bilo mi je jasno da ni |a dobro od njega ne mogu očekivati. Trudila sam se da izdržim sve samo da đeca budu sa mnom, ali na kraju sam morala pobjeći jer je teror postao nepodnošljiv. Izgleda da nijesam uspjela jer sam sad i bez đece i bez krova nad glavom. Smjestili bi me na dan-dva u neka skloništa, a onda mi kažu da tu više ne mogu ostati. Ranije sam par mjeseci bila u Sigurnoj ženskoj kući, ali su sada popunjeni njihovi kapaciteti. Bukvalno sam bez ičeg i ikog“, priča T.E.