ŽENA LAVICA: Dragica OBUĆARSKIM ČEKIĆEM podigla troje djece!
Kožarski inženjer, obućar i majka troje djece, najkraći je opis Dragice Simić, iz Gornjeg Dobrića kod Loznice, koja je više od pola životnog vijeka provela u Šapcu. Ova neobična žena, za “Novosti”, kaže da nikada nije žudjela za rukovodećim i administrativnim poslovima, a prema sopstvenom priznanju, dobra je i svoja samo sa čekićem u ruci.
– Davno je to bilo kada sam došla u Šabac sa namjerom da se upišem u pedagošku školu, ali mi se nešto nije svidjelo, pa me put odveo u kožarske tehničare – otkriva nam Dragica kako je sve počelo. – Starija sestra pitala me je šta će mi takvo zanimanje, a tek kada je školska godina počela, moji roditelji saznali su da ću učiti za obućara. Ali, nisu se ljutili.
Dragica je bila stipendista tadašnje šabačke industrije obuće “Cale”, pa je počela da radi već sa 18 godina. Ujedno, nastavila je i da se školuje na Višoj kožarskoj školi u Beogradu. Principijelna u poslu, kao i u životu, otvorila je radionicu kada su se na taj čin usuđivale samo muške kolege, i od tog posla othranila dva sina i kćer.
– Uspjela sam da kupim i renoviram kuću i sve kredite pokrijem zaradom u radionici. Marko, Živka i Vukoje su moj ponos, a imam i trogodišnju unučicu Elenu. Zbog isparenja od lijepkova nije dobro da dolazi ovdje, ali kada ponekad svrati, odmah traži da sjedne sa bakom i kuca čekićem – nadahnuta je Dragica kad priča o unuci.
Vješta Šapčanka konkurenciju nikada nije imala u muškim kolegama, iako priznaje da su muškarci, mahom, vještiji majstori.
– Mislim da se čovjek, prosto, za nešto rodi. Kao dijete voljela sam da idem kod strica u Beograd u radnju, da ga gledam dok popravlja. U životu je važno da radite ono što volite, što za vas predstvlja zadovoljstvo. Za mene su to čekić, ekserčić, pendžeta, kliješta – povjerava nam Dragica svoju jednostavnu životnu filozofiju.
A klijentela “namiriše” pravog majstora, pa joj nikada nije bilo teško da zaradi. Poslednjih godina, ipak, promet se prepolovio, jer smo, globalno, svi osiromašili. Pijace sa polovnom garderobom učinile su svoje i donijele dodatne nevolje zanatlijama, ali Dragica ima sluha za ljude svih socijalnih kategorija.
– Nema pravila ko dolazi. Naravno da niko neće odbaciti kvalitetne cipele, samo zato što im fale flekice. Ali ima zaista siromašnog svijeta. Ponekad radim i na svoju štetu, jer ne mogu da odbijem. Popravljamo što smo ranije bacali, a došlo je vrijeme da ljudi donesu na popravku i ono što nađu u kontejneru – priča nam Dragica.
Ipak, vedrina je ne napušta. Nudi nam kafu. Zapitkujemo je o mašini “singerici”, već na prvi pogled muzejskoj vrijednosti. Dragica kaže da je stara više od 150 godina. Ne prodaje se, već se nasleđuje, a ona je imala sreće da je kupi od obućara iz južne Srbije.
KOŽNI ĐON – NAJBOLjI
Dragica nije pristalica cipela za jednu sezonu, ali je za ručno rađenu obuću, veli, potrebno vrijeme, malo kreativnosti i naravno – prirodni materijal. Otkriva nam tajnu: cipele u nekoliko boja mogu biti vrlo kvalitetne, jer su najvjerovatnije nastale od dobrih parčića, preostalih od krojenja.
Savjetuje da nove cipele, još prije prvog nošenja dobiju pendžeta, kako bi bile zaštićene od vlage i deformacije. Predlaže da se, pri kupovini, uvijek gleda da je đon kožni ili od kuvane gume, jer ovi materijali najbolje podnose naše klimatske uslove.
(novosti.rs)
