Ostavila sam djecu i muža i nije mi žao!
I otišla sam.
Održavali smo kontakt preko Interneta. Što je vrijeme više prolazilo, ja sam sve više i više bila samostalna. Shvatila sam da mi baš takav život odgovara. Posle dva mjeseca, muž i ja smo počeli da preispitujemo naša osjećanja. Shvatili smo da nam se brak raspao. Poslao je djecu kod mene, ali ja jednostavno… nisam mogla.
Bili su srećni što su kod mene u Japanu, ali ja nisam bila. Nisam mogla sve da uskladim i tada sam shvatila da ja zapravo nikada nisam ni htjela da budem majka.
Vratila sam ih ocu.
Vratila sam se iz Japana. Živim nekoliko ulica od moje bivše porodice. Djeca dolaze kada žele. Tu sam za njih.
A ako me pitate da li mi je žao. Nije.