BEOGRADSKI NOVINAR: Evo kako sam prošao u KOTORSKOJ BOLNICI

Novinar beogradske “Politike” u penziji, koji živi u Herceg Novom, Slavoljub Glišić, poslao nam je svoje iskustvo iz bolnice u Kotoru, koja je u nekoliko navrata bila na meti oštrih kritika pacijenata.

Glišiću je, kako je ispričao, pozlilio i završio je u kotorskoj bolnici. Međutim, njegovo iskustvo nije ni u naznakama loše. Naprotiv.

Kako o lijepim iskustvima gotovo niko da i ne govori, pa se stiče utisak da je “sve crno”, Glišić je odlučio da svoju priču podijeli i javno pohvali osoblje bolnice u Kotoru.

Pismo prenosimo u cjelosti:

“Prije nedjelju dana pritisak mi je “skocio” na 216/116 (!), da bi, posle mučne, neprospavane noći pao na 94/48.

Upućen sam hitno u Kotor, u tamošnju bolnicu. Pored sve muke, morao sam da se suočim i sa problemima u zdravstvu o kojima svakodnevno slušamo i čitamo u medijima …O “lošem radu” ljekara i njihovih saradnika, nedostatku lijekova, lošim uslovima u stacionarnim objektima, nedostatku savremene opreme…Rjecju, predvorju pakla.

Izlaza, ocigledno, nije bilo…

Na ulazu u Bolnicu u Kotoru uobičajeno pitanje i bez nepotrebog zadržavanja, odmah prijem… Do dolaska dežurnog ljekara, rutinski, stručno i sa sigrnošću koje uliva povjerenje – “očas posla”- obavile su mlade i uvježbane “sestre”. Ljekar je u par minuta odlučio da je nužna infuzija…Smireno, sa rutinskom, stručnom sigurnošću, govorio mi je… ništa  ga nisam razumio!

A dalje –  odvijalo se sve kao “na traci”!

Svakoga dana, obavljali su po  3-4-5 snimanja, analiza, provjera stanja kompletnog organizma. Osjećao sam se kao da stari, dotrajali automobil  spremaju za trku!

 Dok su me “remontovali”, u meni su se sukobljavale informacije o “užasnom stanju u zdravstvu…(?!)” i onoga što sam, “na svojoj koži” osjetio…

Kada ne želimo pravi odgovor – obično zaključujemo da je “istina” “negdje na sredini”… Nema šta, nekako nam je lakše da živimo sa odnosom “kupusa” i “mesa”. Nema veze ko sta “jede”! Važan je “prosjek”, “statistika”…Naročito pred izbore! A čovjek, njegovo zdravlje…? Oni koji rade i nemoguce da bi narodu olakšali muke i nevolje…Oni su, takodje “važni” ali tek ako smo “mi” ugrozeni!

Umjesto zaključka…

Sada, kada sam “remontovan”, promišljam – možda ministar zdravlja zna da je rad ljekara nemjerljiv pa iz tog razloga ne može da odredi “pravičnu” naknadu za njihov rad?

Zatim, odnos ljekara prema pacijentima je srdačan, neposredan, skoro “roditeljski” pa može da se stekne utisak da im je to dovoljna nagrada za požrtvovan rad? Razumije se, ni svi ljekari, kao i drugi ljudi nisu isti.

Možda ovim pismom činim “medveđu uslugu” ljekarima Bolnice u Kotoru jer će sada iz svih krajeva Crne Gore da navale kod njih, ali bio bi grijeh da ne kažem istinu. 

Ako se, nedao Bog, razboli koji član Vlade koji “greškom” ljetuje u Boki, vjerujte mi, više će vam značiti nego bilo kakve zahvalnosti i priznanja običnog naroda!

Bojim se, nekako, da  sa njim ne prođete samo sa “tapšanjem po ramenu”… Za njih su takve “zahvalnosti” veće od najvećih odlikovanja,  dragi čuvari narodnog zdravlja!

 I mene su, dok sam radio, a naročito kada sam “uredio” najobimnije i najveće izdanje Politike na 2o8 strana, povodom 100 godina izlaženja – potapšali po ramenu.”