TANJA BOŠKOVIĆ: Svijet nikada nije bio SUROVIJE mjesto za život - Volim Podgoricu

TANJA BOŠKOVIĆ: Svijet nikada nije bio SUROVIJE mjesto za život

Prva dramska premijera jubilarnog Grada teatra, „Jesenja sonata“ Ingmara Bergmana, u režiji Jagoša Markovića, dovelaje pred našu publiku Tanju Bošković. Jedna od najpoznatijih i nekada najljepših jugoslovenskih i srpskih pozorišnih i filmskih glumica, likom Šarlote plijenila je gledalište tokom četiri večeri premijernog izvođenja predstave.

Filmski i pozorišni mag, lik Šarlote pisao je za Ingrid Bergman, kojoj je to bila posljednja filmska uloga i donijela joj je nominaciju za Oskara.

“Nije bio lak rad na ovoj predstavi, iako je saradnja sa rediteljem Jagošem Markovićem uvijek izuzetno iskustvo. „Jesenja sonata“ je nešto najuzbudljivije, najkomplikovanije, a zbog godina u kojima sam, možda i nešto najemotivnije što sam do sada radila u pozorištu. S druge strane, tu je još jedna velika odgovornost kada je riječ o nekom remek djelu, kao što je „Jesenja sonata“, onda uvijek imate dodatnu obavezu, htjeli to ili ne. Zato sam utoliko i srećnija jer je publika Grada teatra do bro primila našu predstavu, kao i cijelu glumačku ekipu”, kaže Tanja Bošković u razgovoru za Pobjedu.

U čemu sve leži snaga Bergmanove priče o hladnoj, egocentričnoj majci koja je uništila ličnosti i živote svojih kćerki, ali je s druge strane poznata pijanistkinja blistave karijere?

BOŠKOVIĆ: Moram, prije svega, da kažem daje Bergmanov tekst tako majstorski napisan, da se može izvoditi bilo gdje u siromašnom pozorištu, ljetnjoj bašti ili na filmu, jer snaga njegove priče leži upravo u riječima. U „Jesenjoj sonati“ dijalozi između Šarlote i Eve čine sve prikazuju radnju, otkrivaju njihove duše, ljudske osobine i njihove odnose, zadirući u neprolaznu prošlost i osjećanja… Situacija kroz koju prolaze data je u sadašnjosti, ali razgovori između majke i kćerke i ostalih likova otkrivaju pozadinu i čitavu istoriju jednog vrlo bolnog odnosa i događaja koji su doveli do trenutnog stanja.

U predstavi vidimo jedan trenutak, isječak iz vremena koji otvara duboku provaliju sjećanja i osjećanja između majke i kćerke. Šta je tu najbolnije činjenica da se prošlost ne može popraviti ili to što Šarlota nikada neće htjeti da shvati što je, zapravo, učinila svojoj djeci?

BOŠKOVIĆ: Kroz afektivne riječi između Šarlote i Eve vidimo kako kuljaju potisnuti demoni koji neumoljivo proganjaju, jer čovjek ne može pobjeći od svoje prošlosti. Evina nesigurnost i duboka nesreća proizvod su odnosa sa majkom, koja im nikada nije pružila toplinu, nikada ih nije zaista zagrlila, nikada imala vremena za svoju djecu. Kada im je i posvećivala po koji trenutak, to je za Evu i Helenu bilo još pogubnije. U zabludi da pomaže svojoj djeci, Šarlota je od njih napravila emotivne bogalje ulila im je nesigurnost, a Evu je odvojila i od njenog ljubavnika, i uništila joj mogućnost za ljubavnom srećom i rađanjem. Nije da Šarlota toga negdje duboko u sebi nije svjesna, sjeća se ona svog ponašanja i kako je Helenu smjestila u dom. Ali, ona ima svoju istinu o tome i ne želi, i nema snage, da okriva što je istina za Evu i Helenu. Jer, mnogo je lakše živjeti u samoobmani, u laži, nego se suočiti sa onim što je realno i sa tim kako nas drugi vide.

Da li u tom smislu „Jesenja sonata” prevazilazi okvir porodične drame i postaje tragična priča našeg vremena čovjeka koji, čini nam se, nikada nije pokazivao takvu slabost, kao u ovom vijeku razorne tehnologije, korporativnog sistema i moći pojedinaca?

BOŠKOVIĆ: U širem metaforičkom smislu, naravno da je „Jesenja sonata“ još aktuelnija danas, nego u vrijeme kada je Bergman pisao. Ljudi globalno, a pogotovu na ovom balkanskom prostoru, ne žele da se suoče sa tim da su upravo oni najodgovorniji za sve strahote koje danas živimo… Da pristajanjem na fiktivnu i lažnu sliku naših društava ko ja nam se plasira, samo još više srljamo u egzistencijalni ambis. Svijet nikada nije bio surovije mj esto. Humana ideja svijeta više ne postoji, postoji samo jeziva, tragična, vulgarna moć novca. Životi „malih, običnih ljudi“ postali su bezvrijedni i beznačajni. Cijela planeta svakodnevno je svjedok takvih istina i prizora. Dovoljno je samo vidjeti što se događa sa emigrantima. A mi, na ovim prostorima, danas živimo u debelo korumpiranim društvima, jer smo svojom slabošću pristali na to. Mi smo, zapravo, bježanjem od istine „legalizovali” taj moralni i ljudski kancer. On jede naša društva, a mi se pravimo ludi. Pravimo se da ga ne osjećamo, ne vidimo, misleći da će on možda proći sam od sebe. Neće proći i mi to negdje duboko u sebi znamo. Tako i Šarlota negdje skriveno u sebi zna da ne umije da zagrli svoje kćerke, da nije bliska sa njima, da joj one nijesu dovoljne u životu i da se njena duša otvara samo kada dodiruje klavir. Zato stalno bježi od njih.

Gdje Vi intimno najviše osjećate ovu Bergmanovu dramu?

BOŠKOVIĆ: Ta Šarlotina površnost i hladnoća nudi nam čitav dijapazon negativnih osobina i svega onoga kakvi ne smijemo da budemo u životu i što ne bi trebalo da radimo. Pogotovu ono što nijedna majka na svijetu ne bi smjela da učini svojoj djeci. Mene to posebno dira, iako sam jako bliska sa svojom djecom, umijem da ih slušam i naučila sam da ih razumijem. Ali, kod svakog roditelja koji umije da voli svoju djecu i koji tu ljubav pokazuje svim srcem, postoji i griža savjesti. Pogotovu kod nas umjetnika. I sama sam se toliko puta pitala zašto onda kada sam igrala predstave nijesam mogla da uspavam svoju djecu, nego su ih uspavljivali neki drugi ljudi, bez obzira da li su to bili moji roditelji ili žene koje su ih čuvale. Za bog toga i sada patim, jer sam svjesna da nijesam baš uvijek bila kraj njih. Ako je makar jedan roditelj koji je gledao „Jesenju sonatu” požurio kući da zagrli i poljubi svoje dijete, mi smo ispunili našu misiju.

Koliko danas uopšte ima prave ljubavi? Što se u našoj eri događa sa tim najuzvišenijim, najvažnijim i najzbudljivijim osjećanjem?

BOŠKOVIĆ: Intimno, negdje u duši, mene u ovoj Bergmanovoj drami duboko pogađa i pitanje usamljeništva, koje takođe vrlo snažno komunicira sa ovim vremenom. Jer, stalno primjećujem usamljeništvo kod mlađih generacija. Često mi se čini da se romantično, iskreno, čisto i naivno zaljubljivanje „odavde do vječnosti“ danas tako rijetko događa. Čini mi se, nažalost, da niko nikoga, zapravo, više i ne gleda, ne vidi, ne primjećuje. Mladost moje generacije, ali i nekih drugih, bila je puna zaljubljivanja, strasti i snova o ljubavi. Umijeli smo danima, mjesecima da živimo samo od jednog pogleda, osmijeha, stiska ruke… Danas mladići i djevojke sjede u kafićima za odvojenim stolovima i ne gledaju se. Momci neprestano nešto „tipkaju“ na mobilnim telefonima, a to isto rade i djevojke. Gdje se izgubila potreba za razgovorom, bliskošću, za zavođenjem, šarmom… Duboko žalim mlade ljude. Nijesu svjesni kakve dragocjenosti propuštaju u životu. Jer, ovaj 21. vijek gurnuo im je mobini telefon u ruke kao dragocjenost, internet, virtuelne prijatelje, virtuelne ljubavi i ljubavnike. Čovjeka, zapravo, najviše čini njegova duša, pa je to uništenje emocija za mene je najveća tragedija ovoga vijeka.

Šta sada preostaje čovjeku?

BOŠKOVIĆ: Za početak, možemo da krenemo da bijemo pojedinačne bitke da njegujemo ljubav, bliskost, hrabrost i odgovornost unutar porodica, malih društava u kojima se krećemo, na radnim mjestima. Možemo da krenemo od toga da ostavimo mobilne telefone i da počnemo da grlimo jedni druge. Bilo bi značajno krenuti i od toga da ne šaljemo poruke i čestitke jedni drugima, nego da se viđamo i družimo. Mislim da bi već to napravilo pomak u ovim našim „isušenim”, usamljenim životima. Eto, i „Jesenja sonata” je napravila mali, a zapravo možda veliki pomak prijateljica iz Budve prišla mi je poslije premijere da mi čestita, ali je rekla da ne može da ostane duže i dodala: „Trčim kući, moram da zagrlim i poljubim mog Vuka“. Vuk je njen sin.

U predstavi vidimo da stvari, ipak, nijesu tako jednostavne. Šarlota, takođe, nije srećna. Iza njene glamurozne karijere stoji mala, slaba, nesrećna, intimno neostvarena žena, koja ni sebi ne priznaje da je nesrećna.

BOŠKOVIĆ: Ljude i svijet, pa i samu sebe, Šarlota doživljava samo preko muzike, klavira… Sve ostalo u njoj je led. Ona nije samo loša majka. Ona je žena koja pati, koja iza te glamurozne fasade ipak kaže sebi: „ја ne živim, nikada nijesam ni rođena, tek sam istisnuta iz tijela svoje majke. Ona se mučila, i uskoro usmjerila samo prema ocu, ja ne postojim.“ I to je vrpca koja spaja generacije majki i kćerki, ta neprekinuta vrpca. Svi su krivi i svi su nedužni i bespomoćni. Šarlota je morala da prođe kroz cijeli ciklus teških emocija, ali i da možda započne u sebi neki drugi krug, da pronađe novu šansu. Taj dio ostavili smo da završe gledaoci da li će se Šarlota vratiti kod kćeri, da li je njen povratak uopšte realan… Inače, jako volim da radim predstave koje ostavljaju gledacu da ih završi, a da mi, koji ih igramo, samo razmjenjujemo emocije sa njima.

Divna publika i festival kojem se treba pokloniti

Publika budvanskog festivala pamti vas tokom svih ovih godina po brojnim gostujućim predstavama. Sa kakvim emocijama ste Vi došli na jubularni Grad teatar?

BOŠKOVIĆ: Trideset godina je veliki jubilej, a Grad teatar je svo to vrijeme bio i ostao vrlo značajan festival na ovom prostoru. Još od vremena osnivanja, kada su se tu okupljali najznačajniji pozorišni stvaraoci nekadašnje velike Jugoslavije, bilo je privilegija igrati na Gradu teatru. U poređenju sa vremenom koje smo prošli, malo je kulturnih institucija koje sebe u nekom smislu nijesu osporile. Kao što je danas i dalje neosporan Bitef, sarajevski MESS, Dubrovačke ljetnje igre, tako je neosporna i vrijednost Grada teatra, ne samo za kulturu Crne Gore, nego za čitav naš region i šire. Kad se „prelista“ kakve su se predstave ovdje igrale i stvarale, koliko su bile važne za taj trenutak, koji su sve umjetnici odavde i svijeta bili učesnici festivala, onda mislim da se na njegov jubilej treba pokloniti Gradu teatru. I divnoj publici koju je stvorio u ovih trideset godina.

1 komentar

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com