MIRA IZGLEDA KAO MANEKENKA: U stvari je RUDARKA, pod njenom komandom radi 40 rudara!

“Da vidite gdje sam provela dvadeset godina svog života i rada”, kaže Krdžićeva povodom Međunarodngo dana rudara, 6. avgusta. Rekla je da joj je cio život vezan za rudnike.

“Moj život je jednostavno vezan za rudnike, jer je i moj muž Božidar bio rudar i dvije godine je već penziji, a imamo sina mašinskog inženjera i kći koja je završila Višu medicinsku školu”, priča, dok putujemo, Mira Krdžić.

Dok se krivudavim i uzanim planinskim makadamom penjemo prema Tadenju, Mira konstatuje da je kao žena oduvijek brinula o sebi. Visoke potpetice i svakodnevu garderobu brzo je zamijenila gumenim čizmama, radničkim odijelom i šlemom.

“Bez obzira na tri smjene u kojima sam radila u tami rudarske jame, uz sve redovne kućne poslove, uvijek sam voljela da izgledam lijepo i uredno. Niko ko me prvi put sreće nije vjerovao da sam rudarka”, kaže ona.

S osmijehom se sjeća anegdote u ljekarskoj ordinaciji kada je doktor mislilo da je sekretarica.

“Eto, jedan ljekar kod koga sam otišla, mislio je da se šalim i ostao u sopstvenom uvjerenju da sam neka sekretarica u firmi”, veselo nam prepričava Mira.

U Tadenju, na ulasku u jamu, svi rudari hrle da se pozdrave sa, kako rekoše “starim dobrim drugom i kolegom”.

U punoj opremi, Mira Krdžić u srce rudnika ulazi kao u svoju kuću, a u punoj tami sigurnim koracima hrli prema grupi rudara. Dočekuje ih, u oknu u kome je jako hladno zbog strujanja vazduha prouzrokovanog provjetravanjem.

“Mira je pravi vođa smjene, pravi kolega i razlike između nje nas bilo nije, niti je moglo biti, jer je barabar sa nama radila kao muško i o svemu je brinula. Sve je propisno radila”, kaže Ivan Milićević, takođe vođa smjene u oknu Tadenje.

Jedan od radnika dodaje kako “njegova žena nikada ovaj posao ne bi radila, iako voli da šefuje”.

Dok rudari jedan za drugim napuštaju okno, Mira ih pogledom ispraća, prisjećajući se da nije baš uvijek sve veselo u rudniku. Priča kako je bilo i požara i gasova, ali da se sve sa prisebnošću da riješiti.

“Zemljina utroba je to i nikada se ne zna, ali hvala Bogu uspijevali smo da saniramo i vatru i curenje gasa, mada nije bilo lako. Uostalom pamtim samo lijepe stvari i u životu uvijek idem naprijed”, govori ona. Dodaje i da je bilo i muškaraca koji su samo pokušavali da budu rudari, ali su brzo odustajali.

“Sama sam se izborila za radnu ravnopravnost o kojoj se mnogo govori, i vjerujem da to svaka žena može da učini ukoliko vjeruje u sebe. Mnogo sam željela da budem rudar i bila sam presrećna kada su mi to i dozvolili”, kaže Mira.

Mira Krdžić je rođena u Ušću i završila je srednju Rudarsko tehničku školu. Od ukupno trideset godina radnog staža, samo godinu je radila u administraciji, a sve ostalo kao jamski radnik, što se ni sada nije promijenilo. Naime, ona već neko vrijeme radi na poslovima dispečera sa obavezom silaska u jamu, jer to radno mjesto podrazumijeva brigu o rudarima, kao i tehničkim uslovima njihovog rada i opstanka u jami.

Mira kaže da je upravo to i raduje, jer su rudari Ibarskih rudnika Baljevac, njena druga porodica.

“I kada bih se ponovo rodila, opet bih izabrala ovaj posao, jer ga zaista volim i duboko poštujem ljude koji ga rade. Vjerujte, nije lako, ali biti rudar znači zaista nešto veliko, jer je to posao koji zahtijeva i mentalnu i fizičku spremnost, a ja sam žarko željela oduvijek da ga radim”, zaključuje jedina žena rudar u Srbiji.