Morske avanture kapetana iz Risna

Pomorska baština Boke Kotorske odnedavno je bogatija za jednu obimom malu, ali značajem veliku knjigu, koja dolazi direktno iz pera jednog starog morskog vuka.

Knjiga „Morski dnevnik“ penzionisanog kapetana duge plovidbe Mihaila Ognjenovića iz Risna, promovisana je ovih dana na svetilištu bokeljskih pomoraca – ostrvu Gospa od Škrpjela pred Perastom.

Knjiga kapetana Ognjenovića sublimira neke od najinteresantnijih i najupečatljivijih događaja iz njegove pomorske karijere, započete u jesen 1949. godine, a koja je trajala do kraja šezdesetih, kada se Ognjenović, zbog porodičnih okolnosti, povukao sa mora i nastanio u Beogradu, gdje je karijeru nastavio u „Jadroagentu“ i „Jugošpedu“.

Vitalni 82-godišnjak svom je zavičaju bukvalno poklonio „Morski dnevnik“, jer je svih 500 odštampanih primjeraka knjige darovao svojim prijateljima, poznanicima i poštovaocima u Boki.
Zanimljivo je i da je jedan poseban tvrdo ukoričeni primjerak ove knjige pisane na našem i engleskom jeziku, otišao čak i u ruke pape Franja, zbog nesvakidašnje veze koju aktuelni poglavar Rimokatoličke crkve ima sa malom zajednicom crnogorskih iseljenika u Argentini.

Za razliku od većine drugih pomoraca iz Boke, koji su uhljebljenje nalazili na kotorskoj „Jugooceaniji“, kapetan Ognjenović pomorsku karijeru je proveo ploveći za najjačeg brodara u bivšoj SFRJ – riječku „Jugoliniju“ na kojoj je, počevši kao „mali od palube“, postepeno „dogurao“ do najveće stepenice u karijeri pomorca – zvanja zapovjednika broda.

Neki od doživljaja koje je opisao u svom „Morskom dnevniku“ su dramatični, drugi su romantični, negdje vlada spokoj i gotovo poetski mir, pri opisu pogleda na kakav impresivan pejsaž sa dalekih obala ili druženja sa ljudima koje je Ognjenović tamo sretao.

S druge strane, čitalac može gotovo osjetiti strah, hladnoću i tjeskobu dok Ognjenović opisuje oluje, požare i druge pogibije na moru.

Esencija života pomorca- svega onog lijepog i ružnog što karakteriše taj težak i izazovan poziv, nalazi se u njegovoj knjizi.

A Mihail se na debelo more uputio vrlo mlad – još kao 15-godišnji dječačić, svršeni đak prve godine kotorske Nautike, ukrcava se 4. oktobra 1949. godine u Dubrovniku, na parobrod „Kosmaj“ tadašnje „Jugoslavenske slobodne plovidbe“ sa Sušaka (preteče „Jugolinije).

Stari parobrod, izgrađen daleke 1918. godine, pod zapovjedništvom kapetana Slavka Čerkeza, sa 42 člana posade, natovaren sa 8.000 tona dasaka, isplovio je prema Buenos Airesu, gdje je stigao nakon 43 dana plovidbe.

Među posadom , zajedno sa mladim Mihailom, bila su još trojica Bokelja – prvi oficir palube Božo Gazetić iz Dobrote, drugi oficir palube Marko Rizoniko sa Prčanja i kadet, Ljubo Stevović iz Kotora.

Opis tog putovanja u knjizi „Morski dnevnik“ za današnje generacije pomoraca potpuno je nepoznata i  gotovo nepojmljiva stvar, jer je vrijeme Mihailovih početaka na moru bilo mnogo romantičnije i sporije, u odnosu na današnju industrijalizovanu i ubrzanu pomorsku privredu.

Tada nije bilo velikih i brzih kontejnerskih brodova, nestrpljivih krcatelja, satelitske navigacije i interneta, te samo po par sati zadržavanja u lukama kao danas, tek toliko da se ukrca ili iskrca po nekoliko desetina kontejnera i odmah dalje….

Navigavalo se sporije, upravljalo po zvijezdama, a ne po satelitima, a poštovali su se mnogo više i neki drevni pomorski običaji, koje je Mihail iskusio i opisao u svojoj knjizi, poput tradicionalnog „krštenja“ mladog pomorca koji po prvi put u životu prelazi ekvator, ili slanja pisma porodici u zavičaju, stavljanjem ispisane hartije u bocu zajedno sa nekoliko cigareta, kako bi italijanskim ribarima što pokupe bocu iz mora u Mesinskom tjesnacu, simbolično pomorac nadoknadio trošak za koverat i marku sa kojima će ovi impoštati njegovu pošiljku….

Već na svom drugom putovanju u karijeri, prilikom povratka „Kosmaja“ iz Južne Amerike za Evropu, mladi risanski pomorac doživio je svoju najveću nesreću u karijeri – desetog dana po partneci iz argentinske luke Rozario prema Roterdamu u Holandiji, iz pramčane štive  „Kosmaja“ počeo je izbijati dim.

Zbog  nesnosnih vrućina, loše ventilacije i velike temperature u skladištu, samozapalio se teret – suncokretovo sjeme koje je tinjalo poput pljeve.

Požar je izbio dok se „Kosmaj“ nalazio na pučini Južnog Atlantika, preko 1.000 kilometara daleko od najbližeg kopna.

Skoro puna dva dana trajali su nadljudski napori da se požar savlada, ali pomoći nije bilo – poslat je SOS signal, a kapetan Čerket naređuje posadi na napusti brod u plamenu i pređe u dva oronula drvena čamca za spasavanje.

„Dok smo napuštali brod urezala mi se slika u tom plamenom paspartuu: dva čamca puna izbezumljenih ljudi, zbijaju se na moru dok ajkule pomamno štraftaju oko nas, privučene bukom i dešavanjem na površini. Vrijeme ljetnje u tom dijelu svijeta iako je 24. februar; nebo vedro i malo crvenkasto, dok u pozadini, sa „Kosmaja“, plamen obasjava Atlantik! Kao da nam se film odvijao pred očima. Umjesto muzike, bilo na vratu i otkucaji u ritmu, pratili su peraja koja krstare i traže potencijalni plijen”, opisuje ove trenutke Ognjenović, dok su se udaljavali od goruće olupine.

Čekali su dolazak spasilaca, a najbliži su bili na dva dana plovidbe od njih.

„Onda, valjda da nam tako gladnim i prilično utučenim ne bi bilo dosadno, čamci počinju da puštaju vodu. I to više ovaj u kome sam se ja nalazio. Strašna je to slika, neizbrisiva. Prvi put sam tada vidio kako odrasli ljudi plaču od straha kao mala djeca, nekontrolisano. Ja sam valjda, bio pretrnuo i zbunjen, kao pod nekakvom anestezijom, da sam sve to posmatrao i kuražio sebe kako se to meni ne događa, kako nema šanse da ću tu, daleko od doma, skončati u raljama, jer do dna ne bih imao kada stići…”, opisuje Ognjenović dramu na pučini južnog Atlantika.

Na sreću naših pomoraca, prije nego što su njihovi trošni čamci potonuli, do njih je stigao italijanski putnički brod „Francesco Morossini“.

Na njihovu nesreću, u udobnim kabinama tog broda, okrijepljeni hranom i suvom odjećom koju su im dali Italijani, Jugosloveni su ostali manje od 24 sata, jer im je iz Rijeke stigla naredba da se prekrcaju na brazilski vojni remorker, koji je u međuvremenu stigao na lice mjesta i bezuspješno pokušavao ugasiti „Kosmaj“ koji je još gorio u blizini.

Nakon nekoliko dana, remorker je 39 članova posade jugoslovenskog broda, među kojima i mladog Ognjenovića, iskrcao na malo ostrvo Fernando de Naronia, oko 220 milja od brazilske obale.

Trojica – kapetan, upravitelj stroja i prvi oficir, ostali su na remorkeru, koji je izgorelu olupinu „Kosmaja“ oteglio do luke Fortalesa.

Na najvećem od malih otočića u arhipelagu, glavni dio posade „Kosmaja“ proveo je narednih 35 dana u društvu najtežih kriminalaca i drugih zatvorenika Južne Amerike, jer je Fernando de Naronia zapravo bilo ostrvo-zatvor.

„Iz prvih kontakata i kako je vrijeme prolazilo, osuđenici su, protivno našim očekivanjima, imali korektan odnos prema nama. Djelovalo mi je kao da oni nas više žale. Hranili smo se mjesec dana loveći ribu i skupljajući voće po ostrvu. Robijaši su nam bili od pomoći, pomogli su nam da se snađemo i naučili nas osnovne trikove kako da preživimo u tom svijetu. Uz takvo snalaženje u prirodi i jednu magazu na ostrvu gdje su se mogle uzeti ostale potrepštine, prolazio nam je dan za danom”, opisuje Ognjenović nestvarni svijet u kome se zatekao.

Sa ostrva-zatvora naši pomorci su hidroavionom prebačeni u Rio de Žaneiro, a odatle avionom do Londona i potom Zagreba.

Iako 15-godišnjak, Mihail se u svoj Risan sa prvog svog vijađa, vratio kao prekaljeni pomorac i brodolomnik.

Na „Kosmaju“ je izgubio sve što je porodici kupio u Argentini, ali mu je kompanija iz Rijeke to nadoknadila u novcu i tzv. „tačkicama“ za koje su se tada u našoj zemlji dobijale namirnice.

Uspio je međutim spasiti i sa sobom u zavičaj donijeti kožnu fudbalsku loptu koju je kupio u Buenos Airesu.

Nakon nesvakidašnjeg putovanja po Atlantiku, brodoloma, boravka na ostrvu sa robijašima i letjenja avionom preko pola svijeta, Mihailo je loptu donio i poklonio Fudbalskom klubu „Orjen“ iz Risna.

Plovio preko Đavoljeg mora do najjačeg utiska  – Hirošime

Nakon “Kosmaja”, kapetan se vratio moru, već nakon mjesec dana, na brodu „Durmitor“, ploveći za Englesku.

Ognjenović je opet plovio i brodovima „Jugolinije“ i doživljavao mnoge avanture – lom kormila na brodu „Lošinj“ u zaleđenom Azovskom moru i epohalno 18-dnevno tegljenje onesposobljenog broda remorkerom do Jugoslavije, pri čemu su oba broda umalo potonula u velikoj oluji, koja ih je zahvatila na Otrantu.

Uslijedile su i godine plovidbe brodom „Trebinje“ na liniji za Daleki Istok, gdje je Ognjenović u Karačiju u Pakistanu  odbranio da teret na brodu namijenjen za Indiju, zaplijene Pakistanci.

Sa istog broda na sidrištu Singapura, Ognjenović je bez razmišljanja, decembra 1964, skočio u more koje je vrvilo morskim psima, i od sigurne smrti spasio jednog lučkog radnika-neplivača koji je pao sa broda u more prilikom iskrcaja tereta.

Plovio je risanski pomorac brodovima „Makedonija“, te „Zvir“ i „Zadar“ kojima je zapovijedao, i po zlu čuvenim Đavoljim morem u Pacifiku i Bermuskim trouglom u Atlantiku.

Od svih luka koje je posjetio, kapetana je najviše dojmio dolazak 1965. godine u  Hirošimu, razorenu eksplozijom prve atomske bombe, koju su na taj japanski grad 20 godina ranije, bacili Amerikanci.

U čast preko 200 hiljada žrtava te tragedije, kapetan Ognjenović je promociju svoje knjige „Morski dnevnik“ održao 6. avgusta, upravo na 71. godišnjicu bombardovanja Hirošime, a svim stradalima je u znak pijeteta, zapalio svijeće na ostrvu Gospa od Škprjela.

Papa Franjo dobio poseban primjerak Ognjenovićeve knjige

Stigavši “Kosmajem” u Buenos Aires, krajem 1949, mladi Ognjenović obreo se među povelikom tamošnjom zajednicom naših iseljenika, pogotovo svojim Rišnjanima, koji su ga veselo dočekali, jer je Ognjenović bio prvi Rišnjanin, koji je nakon Drugog svjetskog rata došao u Argentinu.

Iseljenik iz Risna Mitar Ilić, u svom je restoranu u Buenos Airesu, tada  priredio svečanu večeru, kojoj je uz cijelu posadu „Kosmaja“, prisustvovalo preko 80 zvanica.

Među njima bio je i Emilio (Milan) Ognjenović, rođen u mješovitoj crnogorsko-hrvatskoj porodici 1923. na Cetinju, a koga je sudbina odvela u Argentinu, gdje je završio teologiju, postao sveštenik i dosegao čak do zvanja nadbiskupa Mercedes-lujanske nadbiskupije.

Zanimljivo je da je Emilio Ognjenović koji je umro 2011, 1992. godine bio jedan od crkvenih velikodostojnika, koji su u katedrali u Buenos Airesu, zaredili u čin biskupa Horhea Maria Bergholja, današnjeg papu Franja, koji je stoga dobio i poseban primjerak knjige „Morski dnevnik“ kapetana Mihaila Ognjenovića.

(Vijesti)