ŠIŠANJE KOD OSMANAGIĆA: Ovdje još stanuje DUŠA STARE PODGORICE - Volim Podgoricu

ŠIŠANJE KOD OSMANAGIĆA: Ovdje još stanuje DUŠA STARE PODGORICE

-Dobar dan, može li šišanje? Može, naravno! A može li moj mali pas da uđe sa mnom, smeta li? Taman posla, samo naprijed! Samo ćete možda morati da sačekate desetak, petnaest minuta…. Ma nije problem…

Ovako, otprilike, teče razgovor kada dođete na šišanje kod Amira Osmanagića i njegove životne saputnice Rozine, od Đokića iz Dinoše.

amir1

Amirov frizerski salon je na istom mjestu, u čuvenoj podgoričkoj Zlatarskoj ulici već više od 50 godina. U ovom prostoru se još osjeća duh Stare Podgorice i prvog vlasnika nekadašnje Berbernice, Amirovog oca, Asima Osmanagića i njegove vjerne druge, Zinke, koja je, kada je Asim zauvijek otišao, preuzela berbernicu i odlučnom rukom crnogorske majke, vodila posao. Sve dok Amir, njihov jedinac, nije stasao.

-Može li kafa?, pitaće vas Amir i ako ste prvi put ušli u ovaj prostor.

-A ko kuva?

-Ja, naravno!, smije se.

-Onda može!

I dok Amir kuva kafu u drugoj prostoriji, a Rozina šiša gospođu sa kojom na “ti” ćaska neobavezno o neobaveznim temama, već ste se preselili u neko drugo, prohujalo vrijeme, kada se živjelo sporije i, kako veli Amir, mnogo ljepše. U neko vrijeme koje je, tvrde stari Podgoričani, imalo mnogo više duše nego ovo današnje.

amir3

Stiže kafa, i opet ostajete zapanjeni jednostavnošću, i prirodnošću kojom vas nudi cigaretom.

-Smije da se zapali?!, u šoku jedva izgovarate. Naravno da smije.

Ovdje je sve prirodno i jednostavno. Nema prenemaganja, glume, izvještačenog poziranja, samo običan svakodnevni život, od kog su, inače, veliki pisci i pravili velika djela.

Osmanagići su nekad živjeli u Staroj varoši.

-Kako se živjelo? Mnogo sporije, opuštenije, i mnogo ljepše. Koliko sam se puta okupao na Brijeg od Morače, i na Ribnicu, broja ne znam – prisjeća se Amir. – Danas je sve trka za parama, ne može čovjek sa familijom da se vidi a kamoli sa komšijom i prijateljima.

amir

I danas, kad nema mušterija, Amir preskoči u kafanu da lagano, uz duvan, ispije kahvu.

Amir pamti da su u Zlatarskoj ulici, kada je on počeo da uči zanat, prije 35 godina, radnje imale porodice Dervanović, koji su držali prodavnicu, Dominik – zlataru, i porodica Methadžević, koja je imala krojačku radnju. Kako tada, tako i danas.

-Inače, mnogo se u ovoj ulici promijenilo i radnji i vlasnika. Dođu, otvore, budu godinu – dvije, zatvore, dođu drugi.

Rozina je, takođe, iz porodice berberina i frizera. Otac, majka, brat.

amir2

-Tu sam je stopira, pred ovu radnju – smije se Amir. Ćerka Alisa završila je arhitekturu, a sin Haris ekonomiju, oboje rade u struci.

– Dolazili su malo da pomažu kad su bili još djeca, ali nisu se ovdje pronašli. Govorili su da oni to zbog nas rade. E, ako radite zbog nas, a ne zbog vas, nemojte. Bili su dobri đaci, i nismo željeli da ih sputavamo, pričaju Osmanagići.

-Kad mi odemo u penziju, tu je kraj – veli Amir i rukom kroz vazduh presijeca.

Osmanagići i njihova djeca, Podgorica koja nestaje, i Podgorica koja nastaje. Amirova radnja u kojoj još stanuje duh Asima Osmanagića i njegove Zinke, za koju godinu će, možda, biti moderan arhitektonski biro, ili knjigovodstvena agencija.

-Šta ćeš, život je to – zaključuje, onako usput Amir.

(V.R.)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

3 komentara

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com