Ako želite sreću i blaženstvo, danas morate da se radujete nečemu STRAŠNOM!

U vrijeme rimskog cara Prova u Antiohiju, iz druge zemlje doputovala su dva strana, pravovjerna čovjeka, Trofim i Savatije. Oni nisu ostali imuni na oslepljenost i pogibiju mnogih duša, zbog čega su izgovorili molitvu zbog koje su ih bičevali, bjesili, kidali i strugali im meso, potapali im rane sirćetom i solju, rebra im palili svećom i na kraju im glave odsiekli mačem.

– Bože, ti si riječju svojom iz ničega sazdao sav svijet, i stvorio čoveka po obrazu svom. Pogledaj s neba i iščupaj ljude ove iz ruku protivnika – izgovorili su oni i odbili da prinose žrtve idolima.

Čuvši to, mučitelj Dionisije reče: “Uzalud je tvoja nada, i ništavne tvoje pomisli: jer ko će s neba doći k tebi i izbaviti te od ovih stradanja? Stoga ti savjetujem: prinesi bogovima žrtvu, pa ćeš pomoći sebi”.

Svetitelji su to odbilii, uz objašnjenje da se neće odreći istinitog i pravog Boga.

– Pogledaj s neba, Bože moj, i izbavi me od zamke bezakonja, jer si ti, Gospode, trpljenje moje. Moj Hristos je sa svima koji ga istinski prizivaju. On se i od mene ne odvaja. A očigledan znak Hristove prisutnosti sa mnom jeste to što lako podnosim muke koje priroda ljudska ne bi mogla podnositi da joj sam Bog ne pomaže – rekao je Trofim.

U Sinadu je čak postojao i senator i prvi savjetnik, Dorimedont. On je bio pobožan hrišćanin, ali je to prikrivao iz straha od mučitelja.

Kada su saznali, naredili su da nalože oganj pod svetim mučenikom i bacili ga na žeravicu. Međutim, on je po njemu hodao kao po crvenom cveću, radujući se u stradanjima svojim i pokazujući gotovost da pretrpi za Hrista i najljuće muke.

Čak su i pustili zveri na njih, ali su one momentalno postale krotke i poslušne.

Vidjevši takvo čudo, svi se prisutni ljudi udiviše i poznaše silu istinitog Boga i Spasa našega.

Jedino bezakoni mučitelj nije hteo da prizna Hrista, a njegove sluge je nazivao volšebnicima. Zatim je naredio da mučenicima odsjeku glave mačem.

Pravi vjernici bi prema mišljenju crkve na ovaj dan, znajući za torturu kroz koju su prošla ova tri mučenika, trebalo da se raduju njihovim patnjama i torturi kroz koju su prošli i iz toga  izašli jači – sa vjerom u Boga.

Da, zvuči zastrašujuće radovati se nečijoj patnji, ali oni koji shvate pravo značenje ovog zahtjeva, prema hrišćanskoj vjeri, živjeće u sreći i blaženstvu.

(Telegraf.rs)