ISPOVIJEST BIVŠEG CRNOGORSKOG ZAVISNIKA: Izbavljenje iz pakla droge je dugotrajno i teško
Ako se procjena od oko 15.000 zavisnika u Crnoj Gori pomnoži sa prosječnim brojem članova porodice, proizilazi da se oko 50.000 ljudi, direktno ili indirektno, suočava sa posljedicama narkomanije. U mjesecu borbe protiv zavisnosti bilježimo jednu ličnu ispovijest koja im može biti ohrabrenje.
Od kada je prije četiri godine Milutin Andrijević uspio da pobijedi zavisnost od droge, svoje iskustvo koristi da pomogne onima koji žele izlječenje. Mentor je grupe samopomoći u nevladinoj organizaciji “4 Life”, koja pomaže korisnicima tretmana bolesti zavisnosti.
“Više stvari utiče na to da neko postane zavisnik, pa tako i u mom slučaju. Neke životne okolnosti kroz djetinjstvo, potom stresni momenti, gubici roditelja, na primjer”, navodi Milutin.
Na pitanje šta je bio okidač za odluku da se počne liječiti, on odgovara: “Vi u tom trenutku ne umijete da potražite pomoć, jer vam ništa više nije preostalo od života, ni od porodice, ni od kakvog drugog normalnog načina života. Ja sam bio ostao i bez roditelja, od oca kad sam bio mali, kasnije od majke. Nisam imao ništa, više nisam imao đe, ni kud”.
Milutin otvoreno govori o suočavanju s istinom, jer kaže da je priznanje o tome da problem postoji, preduslov početka rehabilitacije.
“Stvari se najčešće guraju pod tepih i stvara se privid da je sve kako treba, ili barem da nije tako dramatično, a ja kažem da je i jedan zavisnik previše dramatično. S druge strane, ako krijemo problem, nećemo ga riješiti. Razbolite se, recimo, od raka i liječite godinu dana, pa preživite ili umrete. A bolest zavisnosti je takva da se drogirate deset, petnaest godina, prije nego krenete u dugotrajno liječenje. Tako vam pola života prođe. Znači treba što prije potražiti stručnu pomoć jer se problem može riješiti. Liječenje je teško i dugotrajno, ali je izlječenje moguće”, iskreno će Milutin.
Životne priče onih koji su uspjeli da se otrgnu od zavisnosti priče su i o društvu koje ih oblikuje, a istraživanja ukazuju da je stigmatizacija zavisnika jedan od uzroka što se teško odlučuju da zatraže profesionalnu pomoć.
“Imao sam sreće jer sam imao puno razumijevanja u firmi u kojoj radim već 20 godina, iako sam bio puno na bolovanju. Ta podrška mi je puno značila. Volio bih da poslodavci koji se eventualno suočavaju sa sličnim slučajevima, daju šansu bar jedanput onome ko se odlučio na liječenje, ili je završio proces rehabilitacije”, navodi on.
Izbavljenje iz pakla droge je dugotrajno i teško, ali je Miliutin uspio da uz pomoć nevladine organizacije “4 Life” otpočne novi život.
“Ako izuzmem onaj dio života koji ne mogu da popravim, koji sam urušio tokom drogiranja, dio života koji ne mogu da vratim i popravim, a s kojim sam naučio da se borim, za ovaj dio od kada sam se izliječio pa nadalje mogu reći da uživam u životu! Zato što sam se izliječio na pravi način. Formirao sam porodicu, imam posao, socijalne kontakte, prijatelje koji su se normalno bili izgubili tokom perioda zavisnosti. Ljudi koji su važni u mom životu su uz mene i uglavnom me svi razumiju. Desi se tu i tamo, što ja ne osuđujem, da neko ne može da mi oprosti neke stvari ili da više ne može da sa mnom komunicira, ali što se tiče mene – ja sam zadovoljan. To mi je najvažnije”, zaključuje Milutin Andrijević.
Njegova priča je ohrabrenje za oko 15.000 ljudi koji se danas bore protiv zavisnosti, u društvu koje tek treba da razvije efikasan sistem prevencije i rehabilitacije, te koje, umjesto stigmatizacije, treba da se prema zavisnosti odnosi prvenstveno kao prema zdravstenom problemu.
