CRNA STATISTIKA: Svakog trećeg dana samoubistvo u Crnoj Gori - Volim Podgoricu

CRNA STATISTIKA: Svakog trećeg dana samoubistvo u Crnoj Gori

Kevin Baldvin, čovjek koji je u pokušaju samoubistva skočio sa Golden gejt mosta rekao je: “U tom momentu sam shvatio da je sve u mom životu za šta sam mislio da je nepopravljivo zapravo totalno popravljivo, osim činjenice da sam upravo skočio”.

Nažalost, većina ne preživi slične pokušaje a statistika je neumoljiva: svakih 40 sekundi neko u svijetu izvrši samoubistvo.

565b356f-9274-465d-b26b-4652b0765237-2911policija-preview

U toku 2015. u Crnoj Gori je registrovano 140 samoubistava, a u 2014. godini 164.

“Najveći broj samoubistava u navedenom periodu zabilježeno je u gradovima za koje je nadležan Centar bezbjednosti Podgorica (Podgorica, Kolašin, Cetinje i Danilovgrad), zatim gradovi u nadležnosti Centra bezbjednosti Nikšić (Nikšić, Šavnik i Plužine). Vješanje i upotreba vatrenog oružja su načini na koji su najčešće izvršena samoubistva u protekle dvije godine”, kažu iz policije.

Razlozi suicida: Mnogo je razloga zbog kojih se ljudi odlučuju na suicid, a sa medicinske tačke gledišta mogu se podijeliti na tri grupe: biološke, psihološke i socijalne.

“Biološki činioci podrazumijevaju uticaj raznih tjelesnih oboljenja, posebno teških, manje izlječivih i neizlječivih – maligna oboljenja, razne mentalne bolesti, poremećaji i stanja, posebno duševne bolesti u užem smislu riječi, gdje spadaju psihotični poremećaji-psihoze. Socijalni uslovi podrazumijevaju širi i uži (porodica) društveni kontekst, razna društvena abnormalna ponašanja, te stresove, nezaposlenost, siromaštvo, opšta društvena dekadencija i društvene krize, različite dubine i širine”, objašnjava za naš portal neuropsihijatar, Mirko Peković.

Grupa ljudi u posebnom riziku od suicida: Svi ljudi koji, često nesvjesno, na kraju dana kada ih problemi pritisnu misle da je opcija suicida u redu faktički su u riziku, objašnjava psihološkinja i psihološka savjetnica Tijana Ignjatov.

“Često u razgovoru sa osobama koje razmišljaju o suicidu ili su ga planirale ili pokušale otkrijete i niz fantazija – da ih čeka “bolje mjesto”, da će moći “od gore” da gledaju, da će dobiti konačno svoju isplatu u vidu “plakaćete vi za mnom”, “vidjećete vi kad mene ne bude bilo”, ubijanjem tijela nestaće problem. Uvijek postoji konkretan okidač, važan za tu osobu, da se suicid realizuje”, navodi Ignjatov.

Takođe, pravi se razlika po pitanju procjene suicidalnosti određene osobe.

“Postoji suicidalna ideacija – kada osoba razmišlja o suicidu i prođe joj kroz glavu da bi to mogla da uradi. Sljedeći nivo je suicidalna namjera i planiranje, kada je osoba već razradila plan kako bi suicid mogao da izgleda, možda već i kupila veću količinu ljekova, municiju, uže, ili odlučila koje bi mjesto bilo pogodno za izvršenje. I posljednji nivo pokušaja i realizacije suicida”, kaže Ignjatov.

tijana

Suicid se, dodaje ona, najviše vezuje  za problem depresije jer je depresija po starom psihoanalitičkom gledištu ustvari ljutnja i frustracija koja se okreće i usmjerava na sebe i svoje tijelo – autodestrukcija.

Postoji li gen za samoubistvo? Neki ljudi vjeruju da postoji gen za suicid i da će se, ako postoji istorija suicida u njihovoj familiji, sigurno opet neki član porodice ili oni sami ubiti. Međutim, to nije tačno.

“Imamo uvjerenje da to nama nekako “pripada” i ustvari limitiramo čitav niz drugih zdravih opcija ponašanja jer ih ne vidimo kao moguće za nas. Ovo su vrlo grubi primeri, ali svako od nas može da se zapita – kako ja reagujem kad se suočim sa stresom? Jesu li to odrasle zrele opcije i mogu li njih da biram (ili ako ih ne znam mogu li da ih naučim) ili je to “vruć krompir” koji sam nesvjesno prihvatio ali nije autentično moj?”, objašnjava Ignjatov.

Neki ljudi kada se suoče sa za njih jakim i intenzivnim problemima i stresom mogu otići u jedan od tri “izlaza za bijeg” – suicid, ludilo, homicid.

“To otprilike glasi ovako: “Ako stvari krenu jako loše, uvijek se mogu ubiti, naškoditi sebi, poludjeti, ubiti drugoga ili mu naškoditi”, priča psihološkinja Ignjatov.

mirko

 Depresija je, prema ocjenama stručnjaka, jedno od najčešćih psihičkih oboljenja ne samo u Crnoj Gori već i u svijetu, a često se može okončati fatalnim ishodom – suicidom.

„Depresija je jedan od najvećih problema u današnjem svijetu, a u prilog tome da je i u našoj zemlji jako izražena govori činjenica da su antidepresivi među tri najprodavanija lijeka u po podacima Montefarma. Nastaje iz više razloga, a klinički posmatrano, ima ih više vrsta”, objašnjava psihijatar Peković.

“To su najčešće neurotične i psihotične, rjeđe od prethodnih, ali mnogo teže za tretman. I jedne i druge su u porastu i vjeruje se da će ubrzo one biti prve na „rang“ listi svih bolesti. Neki vjeruju da je već zavladala pandemija ovog psihijatrijskog  poremećaja, kojeg inače, svi iskusimo ili ćemo iskusiti na ovaj ili onaj način. Uzroci ovom poremećaja su brojni: predispozicija, psihotraumatski događaji, socijalne turbulencije i savremeni tehnologizovani i alijenirani vid života (dah zapadne civilzacije), kao i tjelesna oboljenja koja s reperkutuju na mentalno zdravlje”, objašnjava Peković.

Stručno lice treba da procjeni šta od simptoma postoji i u kojoj je mjeri izraženo kako bi se predložili koraci pomoći, ali neki simptomi se mogu primjetiti.

“Gubitak interesovanja za stvari koje su nas ranije zanimale, gubitak uživanja, povećana zamorljivost, pasivnost u ponašanju, osjećanja bezvrijednosti ili krivice, beznadežnost u odnosu na sadašnjost i budućnost, napetost, briga, promjene u socijalnim, poslovnim ili kućnim aktivnostima, neraspoloženje koje je pretjeranog intenziteta u odnosu na situacije i realitet, izvještavanje o “crnim mislima…”, objašnjava Ignjatov.

Simptomi depresije su često povezani i sa nezadovoljstvom i problemima kojima smo dugo vremena bili izloženi, a nismo imali aktivne mehanizme njihovog prevladavanja.

“Okidači su nekad i za nas važne promjene u životu koje nismo obradili na adekvatan način (preseljenje, otkaz, tjelesna bolest, rat, neispunjeni planovi…)”, kaže Ignjatov.

Simptomi depresije su nekad prateći simptomi drugih psiholoških stanja.

“Osobe koje se bore sa fobijom u međuvremenu mogu da razviju i simptome depresije. Na primjer, socijalna fobija i izbjegavanje društvenih situacija, što vremenom vodi osjećaju usamljenosti i neadekvatnosti, usljed čega se javlja depresija. Simptomi depresije prate i problemi zavisnosti, a nekad je tu teško razlučiti šta je od ova dva uzrok a šta posljedica”, objašnjava Ignjatov.

Ključni koraci u rješavanju problema depresije: “Ono što je važno da ljudi znaju jeste da “vrata za bijeg” u vidu samoubistva i kažnjavanja sebe nisu funkcionalna i ne rješavaju probleme iz stvarnog života i uzimajući njih kao opciju u stvari ne koristimo svoje odrasle, zrele potencijale, nego nešto što smo dobili kao “vruć krompir”, vrlo često porodično, transgeneracijski, nekad čak kulturološki, objašnjava sagovornica našeg portala.

Koraci u rješavanju problema depresije se određuju u skladu sa intenzitetom i trajanjem depresivne epizode.

“Ako je intenzivna i vodi se kao klinička depresija, neophodno je uvrstiti medikamente i često hospitalizaciju, a sa tim paralelno psihoterapiju. Ako je umjerena ili blaga, nekad se medikamenti preporučuju, a nekad je dovoljan “samo” psihoterapijski i savjetodavni rad. Psihoterapijski rad je u suštini komponenta koja je neophodna. Često će ljekovi učiniti svoje i osobi će akutno biti bolje. Međutim, bez psihoterapije vrlo vjerovatno neće doći do lične promjene i promjene možda u znanju i tehnikama suočavanja sa izazovnim osećanjima, mišljenjima, ponašanjima, situacijama”, zaključuje Ignjatov.

(Analitika)

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com