Upoznajte Crnogorku komandira u Vojsci Crne Gore

Dvadesetsedmogodišnja potporučnica Marija Mićković komandir je II voda u Inžinjerijskoj četi Vojske Crne Gore i jedina žena u toj četi, a za DN govori kako izgleda njen radni dan, te kako je biti jedna od svega devet odsto žena u Vojsci Crne Gore.

Da vojni poziv nije nešto na što se može odazvati jedna djevojka mišljenja je veći dio društva biti žena, a istovremeno biti i vojnik poima se kao neobično i čudno. Razgovor sa mladom Podgoričankom Marijom Mićković, koja je svoje profesionalno usmjerenje pronašla u Vojsci Crne Gore, potvrda je da postoje predrasude dijela zajednice po tom pitanju. S druge strane, djevojka koja načini ovakav korak podrazumijeva da se odriče tipičnog studentskog života.

“Vojni poziv svakako podrazumijeva odricanja. Najveća su tokom školovanj a, j er se živi u internatu, može se izaći samo vikendom, a i to ne uvijek. Ali sva se odricanja na kraju isplate, ukoliko shvatite da je voj ni poziv ono što ste zaista i željeli”, uvodi Marija u svoju priču.

Školovanje na Vojnoj akademiji nije nešto što je dugo planirala i željela, već je sasvim slučajno nakon završene srednje škole krenula tim vodama nemajući viziju svog budućeg zanimanja.

FOTO: Dnevne novine

Marija je rođena u Podgorici, a osnovnu školu je završila na Ublima, potom Gimnaziju “Slobodan Škerović” u Podgorici. Jedan od njena tri brata od nedavno je vojnik po ugovoru u Vojsci, čime je pokazao da želi da ide stopama svoje starije sestre.

Okolina skeptična

Kako u njenoj užoj, a i u široj porodici nema vojnih lica, Mićković ne može reći da je to nešto što je željela i čemu je težila od malih nogu.

“Uopšte nijesam znala šta bih željela da studiram, niti sam imala viziju koja je to profesija kojom bih se bavila. Prekretnica se desila kada sam jednog dana vidjela u štampi konkurs za kadete, za studiranje na jednoj vojnoj akademiji u Americi. Kao da sam u tom momentu shvatila i uvidjela da je upravo vojni poziv ono na šta sam čekala. Istina, nisam otišla u Sjedinjene Američke Države, ali jesam u Grčku”, priča Mićković.

Diplomirala je na Vojnoj akademiji Kopnene vojske u Atini, a u Grčkoj je i specijalizirala Vojnu inžinjeriju.

“Opredijeliti se za studiranje u drugoj zemlji, na drugom jeziku, u drugoj kulturi nije bilo lako, ali odlučnost i upornost pomjeraju granice onoga što čovjek misli da može da izdrži”, ističe ona.

Kada je donijela odluku da krene na akademiju, podrška od porodice i prijatelja nije izostala, iako su bili svjesni da time ne bira samo svoj budući posao već i način života, priča Mićković.

Međutim, van tog uskog kruga ljudi koji su stali uz nju, bilo je mnogo onih koji su je uvjeravali da ne ide tim putem.

“Većina ljudi iz moje okoline i iz šire porodice bili su prilično skeptični, bilo je i ubjeđivanja da je sve to preteško, da nije za djevojku”, sjeća se ona.

FOTO: Dnevne novine

Ističe da iako je imala punu podršku najbližih u svojoj životnoj odluci, početak studija i odlazak na Vojnu akademiju u Atini nije bio nimalo lak.

“No, na Akademiji u Grčkoj studirale su i žene, pa sam se našla u okruženju u kojem je to bila normalna pojava”, navodi Mićković.

U Vojsci svi ravnopravni

Nakon svršenih studija Mićković se vratila u Crnu Goru i naišla na potpuno prihvatanje od strane kolega već od prvog dana.

“Ušla sam u četu u kojoj nikada nije bilo žena oficira. Ja sam bila prva. Na sreću, kolege su me od prvog dana odlično prihvatile, pa čak i oni koji su možda i imali neke predrasude”, ističe ona.

Dodaje da su je tokom studija u Grčkoj naučila mnogo, između ostalog, kako da funkcioniše u kolektivu.

“Naučila sam kako da radim rame uz rame sa muškarcima, da ne zaostajem ni u čemu i to mi je pomoglo da uvijek budem prihvaćena kao drug i kolega. Isti takav odnos izgradila sam i na poslu, sa ljudima sa kojima radim. Mogu slobodno reći da me gledaju kao ravnopravnog kolegu”, navodi ona.

Pored nje u Vojsci Crne Gore ima još sedam žena oficira na komandirskim dužnostima, a sve one završile su prestižne vojne akademije u inostranstvu i obavljaju poslove na isti način i sa ogromnom posvećenošću. Pored žena oficira, u VCG ima žena podoficira, kao i žena vojnika po ugovoru, a njihov procenat se kreće oko devet odsto od ukupnog broja pripadnika Vojske.

Na pitanje da opiše jedan radni dan Mićković je odgovorila da je svaki poseban i drugačiji, jer je angažovana na specifičnim poslovima, kako za Vojsku Crne Gore, tako i za civilno stanovništvo.

“Kada je potrebno, i ja sam sa ostalim pripadnicima Inžinjerijske čete na terenu, na trasi gdje se minira, pravi put ili popravlja već postojeća infrastruktura”, priča ona.

Ukoliko nije angažovana na terenu, radne dane provodi u kasarni “Milovan Šaranović” u Danilovgradu, gdje je stacionirana Inžinjerijska četa.

“Oblačim maskirnu uniformu i od komandira čete primam zadatke predviđene za taj dan. Četa se postrojava za jutarnju smotru i podizanje državne zastave. Ja vršim jutarnju smotru i izdajem zadatke, odvodim ljudstvo na jutarnje vježbanje”, navodi Mićković.

U nastavku dana, organizuju se poslovi održavanja ili opravke tehničkih sredstava, inžinjerijskih mašina i motornih vozila.

“U zavisnosti od obima radova, nakon jutarnjeg vježbanja, planiram i inžinjerijsku obuku, koju izvodim ili kontrolišem. Slijede rad na dokumentaciji, izrada i planiranje dokumenata, analize realizovane obuke… kako kad. Na kraju, pripremam se za naredni dan. Uvijek kažem da je moj posao sasvim običan i da ne radim ništa posebno. Ja sam navikla na takav život”, zaključuje Mićković.

(Dnevne novine)