“Bila je tipična Podgoričanka, svakom riječju, držanjem i pokretom” - Volim Podgoricu

“Bila je tipična Podgoričanka, svakom riječju, držanjem i pokretom”

Ne znam kako me kap nije ubila kad su mi javili da nema više moje mile Senke, moje drage Daše. Danima nijesam htio da se pomirim, niti sam bio sposoban da govorim. Od nas sedmoro braće i sestara, samo smo Ksenija i ja poživjeli i onog dana kad me je i ona napustila srušio se veliki dio mog svijeta, iako imam punu kuću, govori za Pobjedu Mirko Bracović.

Mirko Miko Bracović je brat Ksenije Cicvarić i sada, dvije decenije nakon njene smrti, vitalni 90-godišnjak ne krije uzdahe i suze kad se sjeti hladnih februarskih dana 1997. godine i tužne vijesti iz beogradske bolnice.

“Nakon smrti muža Miša, naglo su počeli njeni problemi sa astmom. Sve češće je morala da ide kod ljekara, pumpice za disanje je nosila sa sobom. Ljekari su joj savjetovali da promijeni klimu, pa je došla kod nas u Podgoricu, ali se i dalje osjećala loše zvali smo hitnu pomoć svaka dva-tri sata. Vratila se u Beograd, ubrzo je smještena u bolnicu i…”

Mirku su riječi zastale u grlu, kao da nije htio još jednom da izgovori što se dogodilo. Vedrog domaćina koji nas je dočekao čvrstim stiskom dobrodošlice i gromkim glasom, savladale su emocije dok se prisjećao smrti voljene sestre.

“Ne pamtim kad sam posljednji put tati viđela suze”, uzdahnula je kćerka Karmen dok smo čekali da naš domaćin nastavi priču.

Iskren i topao odnos

“Bila je nježna sestra, ostali smo sami i imali otvoren, iskren i topao odnos. Uvijek smo se mogli osloniti jedno na drugo, posebno u teškim momentima, a takvih nije bilo malo u našim životima i u vrijeme bombardovanja i kasnije. A bombardovanja i neprijatelja je bilo svake vrste i ratnih i mirnodopskih, i stranih i domaćih: porodična stradanja, skrivanja u pećinama, Ksenijino ranjavanje, mučenja u zbjegovima, političke diobe i njihove užasne posljedice…Uh, koliko nas je jada ubilo, ne znam ni kako se u svijest ostajalo”, odmahuje glavom i širi ruke u znak čuđenja naš sagovornik.

 

 

“Teško se živjelo poslije rata, a Ksenija se, nakon odlaska prvog muža u logor i raznih peripetija, vratila kod svojih.Ka svome detetu ti velim, govorio sam majci da zalogaj Ijeba kad imamo da Kseniji, da njoj kupi čarape, a ne meni, ja sam muško, baš me briga. Kad jebolje mogla, redovno je pitala treba li što meni, a ja sam vazda govorio da pita majku, jer ona nije imala penziju. A, nije da i meni nije falilo… Sjećanje na djetinjstvo u staroj Podgorici, igranje krpenjače, ulicu Viganj, kuću na mjestu nekadašnjeg Doma JNA, ćeste odlaske na Ribnicu i imućnu ujčevinu Zlatičanin, dobilo je novu dimenziju kad je u njihove živote ušla pjesma. Prvo da zalijeći tugu i da razgali, a onda da mnoga srca zatrepere zbog Staropodgorićanke kojoj su se, iako samoukoj, klanjale školovane muzićke velićine.

Brzo poslije oslobođenja zajedno smo počeli da pjevamo u borovima („Budo Tomović“ pa „Stanko Dragojević“). Senka je pjevala podgorićke pjesme, a ja kancone, romanse… sve što mi se dopadalo”.

Na pitanje ko je bolje pjevao od njih dvoje, kroz osmijeh odgovara da je bilo onih koji su govorili da on pjeva bolje, ali je sestra ostala neprevazidena u podgorićkom sevdahu.

Dok smo razgovarali u domaćinskom ambijentu u stanu u Ulici Svetog Petra Cetinjskog u Podgorici, tekao je sportski TV prenos. Naš sagovornik otkriva da „strašno voli SPORT, pa zato ni (supruga) Vera ne može da gleda filmove“.

“Završio sam Srednju fiskulturnu školu u Sarajevu, a poslije i Akademiju u Nikšiću. Predavao sam u više osnovnih i srednjih škola u Podgorici i okolini, a penzionisan, nakon više od četiri decenije staža u prosvjeti, iz OŠ ,,Milorad Musa Burzan“. Amaterski sam radio u mnogim bokserskim, rukometnim i fudbalskim klubovima, bio trener i sudija, sarađivao sa dosta sportista, a ponosim se i nagradnim odlaskom u Rim, na Olimpijske igre 1960. godine kao oblik usavršavanja.Bila je i moja Senka srećna zbog mene”. O čemu god govorimo, vraćamo se na priču o voljenoj sestri.

“Bila je tipična Podgoričanka, svakom riječju, držanjem i pokretom. Iako je dugo živjela u Beogradu i imala dosta drugarica, sve one su naravno govorile lepo i belo, a ona je zadržala uzrečicu dome moj i njegovala podgorički dijalekt… A kako su se ona i Mišo (muž) poštovali i voljeli, kako je on skinuo vojne kapetanske činove da bi je oženio, o tome bih mogao pričati beskrajno. I samo da znate takve čistunice i kuvarice majka nije rađala, pogotovo za podgorička jela”, u jednom dahu govori naš domaćin.

Dok precizno priča o davnašnjim radostima i mukama, nabraja imena i događaje i gledamo požutjele fotografije, nikako vam se ne čini da je na pragu desete decenije. Lijepo ga podstakne da detaljno vraća uspomene, a bolne događaje britko saopštava, uz obavezno: ,,Velim ti ka svom đetetu“. Onda vam se ne učini dalekim ni predratno treperenje ribničkih topola, ni podgorički sokaci puni različitih vjera i nacija.

Posljednje pitanje se samo postavilo:

“Eh, što bih joj sve rekao. Dosta toga, dosta bih imao da kažem mojoj Daši”.

Je li kome…

“Život je surovo kažnjavao moju sestru, ali svaka rana na jednu, a sinova pogibija na kućnom pragu na drugu stranu. Petogodišnji Vladimir Vovica, lijep kao lutka, mnogo je volio da ga vodim u Sokolanu (sadašnji Njegošev park) i lijepo smo se družili. Kad se sjetim tog nesretnog dana… nemoj me dirati. Majku je zvala komšinica u avliju u Bokeškoj i rekla joj: ,,Trči Simona, zlo ti u dom, pogibe te Vovica“… Majka je trčala i imala je što viđeti. Nemoj me dirati…e kako me tada kap ne ubi ne znam, no sam mlad bio. Komšija ga je uzeo u naručje, autom su ga povezli u bolnicu, ali je nada živjela samo do ujutro. Sjetiće se neki kako se tada korotovalo u Podgorici, kako se nije ni proslavljala Nova godina”, priča Mirko.

“U vrijeme nesreće, Ksenija je u Radio Titogradu snimala pjesmu ,,Je li kome kano srcu mome“…Njen muž Mišo bio je cijele noći pored povrijeđenog đeteta u bolnici, a Ksenija je bila kod kuće sa tek rođenim sinom. Došla sam ujutro da joj kažem da nema više nade za anđela Vovicu, ali nijesam imala snage nego sam se zaplakala, a ona je zakukala”, kroz suze se sjeća Mirkova supruga Vera tog nesrećnog događaja.

Podgoričane je priroda obdarila sluhom

“U vrijeme naše mladosti je bilo ružno biti pjevačica, zato što smo bili primitivni. I pored svega, ja sam bio ponosan na sestru i njeno melemno pjevanje. Najviše sam volio ,,Sejdefu“ i ,,Mladu Jelku“, to su neponovljive pjesme. Koliko je god to navodno bila sramota, opet smo svi pjevali ispred kuća, naročito ljeti”, kaže Bracović, naglašavajući da su Podgoričani uglavnom bili muzikalni, priroda ih je obdarila sluhom.

Ksenijina bratanična Karmen Pekić

Kaje, dome, ne može jedna majka sve da rodi

“Tetka Ksenija, ili kako smo je u porodici zvali Senka, voljela me je ljubavlju koja se nije razlikovala od majčinske. Bila je nježna i osjećajna. Govorila je: Kajo, dome, ne može sve jedna majka da rodi.. Od četvrtog osnovne vodila me je sa sobom na nastupe zahvaljujući njoj upoznala sam Miru Stupicu, Ljubu Tadića, Lepu Lukić, Silvanu Armenulić… Prvu bundu iz Njemačke ona mi je kupila, koliko mi je parfema iz Rima darovala”, ne krije osjećanja Podgoričanka Karmen Kaća Pekić dok evocira uspomene na tetku Kseniju Cicvarić. Naša sagovornica sa pomiješanim emocijama govori o danima djetinjstva i mladosti. Vraćamo se u vrijeme kad je njihova porodićna kuća bila na mjestu nekadašnjeg Doma JNA i uspomene naviru.

“Bili smo deca, a ona nam veli da ništa nema slađe od luka u pera iz naše bašte pa sa Ijebom i sirom. Nijesam upoznala nikoga koje brže mogao rućak da spremi. S posebnim merakom je gotovila podgorićke specijalitete…”

Nije se isplatilo nikome ko je nije htio uvažiti

Vukašin Vule Maliković bio je referent u Republičkom centru za kulturu i organizovaoje nastupe ovdašnjih pjevača, među njima i Ksenije Cicvarić. U njegovom porodičnom domu u podgoričkom naselju Tološi, ovaj odmjereni i tihi 82-godišnjak podsjetio je na saradnju sa čuvenom pjevačicom.

“Pamtim je kao osobu koja bi precizno ispoštovala dogovoreno i pjevačicu na čije je pjesme publika oduševljeno reagovala. Imala je publiku gdje god je nastupala i muzičari i gosti bili su jedinstveni u ocjeni da je u interpretaciji podgoričkih pjesama bila nenadmašna, te da ih niko nije umio pjevati kao ona”, govori Maliković.

Kaže da je prirodnim glasom koji se rijetko srijeće, Ksenija pjesmama udahnula dušu, da ih je ukrašavala i voljela je da gleda reakcije drugih dok uživaju u podgoričkom melosu. Iako nije imala formalno muzičko obrazovanje, nebrojeno puta joj je priznanje odato i u visokim stručnim krugovima.

“Sjećam se priče da ju je čuvena dirigentica Darinka Matić -Marović pozvala da jednom gostuje na beogradskoj akademiji i pjeva ,,a kapela“ pred studentima svi su ostali zatečeni njenim izvođenjem i zahtijevali su da ponovo dođe… Takođe su poznate reakcije legendarnih Janike Balaša i Vlastimira Pavlovića Carevca, koji su bili šefovi orkestara u Titogradu i Beogradu i tražili su da se sačeka da ona počne izvođenje pa da je orkestar prati”, kaže Maliković.

Odanost porodici

Naš sagovornik ističe da se Ksenije sjeća kao veoma komunikativne, temperamentne osobe, dame gospodskih manira, ali i jake osobe beskrajno odane porodici, iako su joj nesreće obilježile dio života.

“Tepajući je pričala o djeci i o mužu Mišu, vrhunskom instruktoru i pilotu iz Čačka, koji je napustio posao u tadašnjoj JNA da bi se vjenčao sa Ksenijom. Ženama u to vrijeme uglavnom nije bilo svojstveno da ističu koliko vole i cijene muža, ali ona je sa obožavanjem pričala o njemu. I kad bi šporet kupio, ona je to veličala. Ne mogu zaboraviti da bi na moje pitanje kako je Mišo, karakterističnim podgoričkim dijalektom, punog srca i bisernog osmijeha odgovarala: ,,Lijepo je, imala ga majka“.

Prirodna ljepota

Maliković se sjeća da je Ksenija, osim po pjesmi i porodičnom životu, bila zapažena i po ljepoti.

“U danima mladosti voljeli smo da se kupamo u Ribnici i Morači i da se družimo na obalama. Kao djevojka, Ksenija je često dolazila na plažu i skretala je poglede i starog i mladog, i muškog i ženskog zbog prirodne ljepote. Imala je karakteristično, ponosno držanje, nije se isplatilo nikome ko je nije uvažio kroz osmijeh”, priča Maliković.

Na naše pitanje koju bi njenu pjesmu izdvojio kao najmiliju, naš sagovornik kaže:

“Sve što je pjevala, ulazilo je direktno u srce. Ipak, svaki put me posebno pokrenu ,,Korita Ivanova“, kaže Maliković.

Sinovi slušali majku u Skadarliji

Naš sagovornik ispričao nam je događaj iz vremena organizovanja Dana kulture Crne Gore u Skadarliji.

“Tako reprezentativna manifestacija nije mogla proći bez Ksenije, pozvao sam je i rado se odazvala. Više lokala u Skadarliji bilo je popunjeno, gostovali su izuzetni pjevači i mjere obezbjeđenja bile su pojačane, iako su važile posebne pozivnice…Te noći došla su i tri njena sina sa željom da slušaju majčinu pjesmu i sjećam se kako je bilo dirljivo gledati kako je slušaju i prate je, pjevušeći ispod glasa”, kaže Maliković.

Zvala me je Komšo

Maliković se sjeća da je sa Ksenijom bio komšija u Bokeškoj ulici, a poslije i u Njegoševoj, odnosno Hercegovačkoj.

“Zvala me je Komšo. Dijelili smo i lijepe i teške momente i sad mi je teško kad se sjetim tuge u cijelom kvartu zbog smrti Ksenijinog sinčića…Bilo je i komšijskih razmirica, ali bismo se već sjutradan izmirili i živjeli kao velika porodica”, kaže Maliković.

1 komentar

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com