Iako je u, malo je reći, velikoj gužvi, jer svakodnevno priprema novu predstavu, Vojin Ćetković je rado odvojio vrijeme za priču o glavnoj ulozi u “Nemanjićima”, istorijskim ličnostima, crnogorskoj seriji i korijenima, reprizama, strepnjama…

Odmah po završetku generalne probe predstave “Don Žuan”, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, Ćetković je za “Novosti” otkrio da tumači glavnu ulogu.

“Predstavu režira Gorčin Stojanović, a premijera će biti 26. februara. Zanimljivo je da poslije 20 godina ponovo igram sa svojim klasnim kolegom Sergejem Trifunovićem”, kaže Vojin, dodavši da je u tolikoj jurnjavi da je prije nekoliko dana udario u automobil nadomak pozorišta.

U dugo najavljivanom serijalu “Krunisanje Stefana Prvovjenčanog: Prva nemanjićka kraljevina” tumačićete Stefana Prvovenčanog.

Kako vam se dopao scenario?

“Još nisam potpisao ugovor, ali mislim da hoću. Radi se o sjajnom scenariju Gordana Mihića. Kod nas je uobičajeno da se te stare stvari, pogotovo kada je u pitanju srednji vijek, prave arhaično. Ovaj scenario je u savremenom ritmu, u ritmu nečega što današnji gledalac može da prati. Ne postoji epska naracija na koju smo navikli, naprotiv, nema velikog otklona, već se radi o tretiranju problema u Srbiji, u nastanku srpske države. Nemanjići su nosioci te državnosti, jedni od najvećih u našoj istoriji”.

Dakle, prikazaćete Stefana Prvovjenčanog kao čovjeka koji danas može da bude shvaćen?

“Naravno, on mora da bude shvaćen, inače smo promašili temu i odstupili od scenarija. Vidio sam frizuru i kostime koji su fantastični. Neće biti uljepšavanja naših heroja, već se o tom vremenu govori realno, a ne sa distance, kao što to već dugo čine Amerikanci a, u posljednje vrijeme, i Skandinavci. Riječ je o savremenoj glumi i ritmu, a kostimima će biti oslikano to vrijeme. Problemi su, u suštini, isti kao onda”.

U filmu i seriji Santa Maria della Salute tumačite Lazu Kostića. Šta mislite, zašto baš vas biraju da tumačite istorijske ličnosti?

“Nije moja misao, ali ipak ću reći – ne biram ja uloge nego one biraju mene, tako da, vjerovatno, nešto emitujem privatno, zbog čega me zovu da radim istorijske ličnosti. Smatram da glumac mora i privatno da vodi računa o svom životu i tome šta radi, kako radi, kako se pojavljuje u javnosti, kako prelazi ulicu i kako živi, da bi mogao da na ekranu predstavlja nekog ko je značajan u istoriji našeg naroda. Znate, za nekog se kaže da je fantastičan glumac, ali alkoholičar, ili strašan glumac ali je imao afere, ili – to je sjajan glumac ali obično igra u komedijama… Postali smo mala zemlja i ne možemo da pravimo otklon našeg privatnog života od profesionalnog, niti možemo da se zatvorimo u svoje vile. Viđate me i na ulici i u gradskom prevozu i na pijaci, tako da se taj život koji vodim vidi i na ekranu i na pozornici. Mislim da je to u pitanju. Uz to, za takve stvari se uzima neko sa kim si radio. Sa Markom Marinkovićem sam dugo radio u “Rođaku sa sela”, u teškim uslovima. Znamo se dobro, dolazili smo u razne situacije koje smo uspješno riješili. Za ovakve uloge se bira neko sa kim možeš lako da komuniciraš”.

Koga tumačite u seriji “Božićni ustanak”, koja se trenutno prikazuje na TV Crne Gore?

“Igram lik Đura Draškovića. Ovdje su ljudi skloni predrasudama i već je napravljena negativna atmosfera prema toj seriji. Riječ je o istorijskom događaju, gledanom iz ugla jednog umjetnika, reditelja koji je napisao i scenario. Tumačim istorijsku ličnost, kapetana crnogorske vojske koji je poginuo u tom Božićnom ustanku. Postoje razne teorije o svemu tome, ali i istorijske činjenice. Naravno, mi smo ponekad vrlo inferiorni, tu mislim i na narod Crne Gore i na narod Srbije, malo nas je i onda od svega pravimo neku zvrčku i zavrzlamu. Što se mene tiče, igram tamo gdje su dobar scenario, uloga, reditelj, pa i ako se radi o mojim neistomišljenicima u odnosu na lik, igrao sam i fašiste i žene. Kod nas se sve shvata tragično, ali nijedna serija, pa ni ta, ne sudi o nečemu. Ona može da sugeriše, da ukaže na problem, a druga je stvar šta ćete vi iz toga izvući. Ne sudim svojim likovima. Uradili smo nešto i ukazali na problem jednog naroda, u kom vjekovima braća koja se vole ubijaju jedni druge. O tome se radi, o raskolu jedne porodice zbog politike. To se i dan-danas događa u Crnoj Gori. Porijeklom sam Crnogorac i ponosim se time. Moji su tada, u tim previranjima, bili na drugoj strani, ali ne radi se o tome, već o problemu koji se dugo vuče”.

Zbog čega se kod nas tako malo zna o toj seriji?

“Radi se o čisto ekonomskoj stvari – da je ta serija puštena na RTCG satelitu, bila bi gledana ovdje. Međutim, ako neka od naših televizija bude bila zainteresovana da je emituje, moraće producentskoj kući to da plati. Razlozi su praktični i smatram da je to pravilno razmišljanje. RTS je imao u jednom momentu, po mom mišljenju, vrlo pogrešnu politiku, da naše dobre serije emituje na satelitu. Onda ni zemlje u okruženju, ni neke druge, nemaju potrebe da ih kupuju, kada već mogu tako da ih gledaju, pa producent ostaje uskraćen. Recimo, serije “Montevideo” i “Vratiće se rode” nisu emitovane na satelitu, a bile su gledane u zemljama regiona”.

Da li vam ponekad zasmeta to što ste previše prisutni u medijima?

“Da, vrlo! Nedavno sam nekim producentima rekao: Da se ja pitam, ja sebe ne bih zvao. Smetaju mi ovolike reprize, kao i to što još nije donijet zakon o njihovom naplaćivanju. Televizija “troši” moj lik i to besomučno, više ne znam koju seriju gledam jer stalno “idu”, mene više niko neće da gleda. A što sam ja to snimio prije 10 ili 20 godina, gledaoca ne interesuje, on kaže: Ne mogu više ovog da gledam, daj mi nekog novog. Televizije sve vrijeme rabe vaš lik, a vi od toga nemate ništa, naprotiv. RTS je imao uredbu po kojoj se to plaćalo, ali odskoro nije tako, mislim da ju je Tijanić ukinuo”.

Jeste li nešto preduzeli po tom pitanju?

“Pokušali smo da pokrenemo rješenje problema, preko naših udruženja i privatno, i nismo uspjeli. Nekom to ne odgovara. Nadam se da ćemo imati evropske zakone, jer intelektualna svojina je jedna od prvih stavki u EU. E, mi to nemamo. Tome su pogotovo sklone privatne televizije – nešto snimite, oni to godinama svakog dana prikazuju, a vi sjedite kod kuće i šta radite – ništa. Plašim se da će im doći retroaktivno da plate sve što su emitovali. Nama u ugovorima piše da moramo da se odreknemo te zarade. Šta će ostati mojoj djeci? Od svog posla ne mogu da im obezbijedim ne znam kakvu budućnost, niti da im ostavim novac. Bogu hvala, mnogo radim, pa dok je tako imaju pristojan život, ali poslije mene ostaće im neka moja djela, reprize… Samo da ne zanemoćam ili da ne umrem u bijedi, kao što umiru pojedini glumci koji su bili velike zvijezde. Mi ovdje stalno sakupljamo novac, pogledajte našu oglasnu tablu – uglavnom su tamo molbe da pomognemo nekom kolegi da kupi ljekove. Eto koliko država vodi računa o umjetnicima. Prilično je žalosno”.

(Novosti)