Svjetski dan pozorišta za djecu i mlade proslavlja se 20. marta širom planete pod motom Međunarodne asocijacije pozorišta za djecu i mlade (ASSITEJ) – „Povedite dijete u pozorište danas“ (Take a child to the theatre today). Na ovaj dan hiljade pozorišta i individualnih članova okupljenih u više od 85 nacionalnih ASSITEJ centara u svijetu čita poruke uvaženih umjetnika i priprema posebne programe kako bi se skrenula pažnja kulturne i šire javnosti ka pozorišnoj umjetnosti zа djecu i mlаde.

Poruka predsjednice ASSITEJ-a Ivet Hardi za Svjetski dan pozorišta za djecu i mlade 

“Djeca ne mogu sebe same da povedu u pozorište. Svjetski dan pozorišta za djecu i mlade koji obilježavamo svakog 20. marta povod je da podsjetimo odrasle da od njih zavisi da li će se djeca susrijetati sa umjetnošću, posebno sa pozorištem. Zbog toga naša poruka glasi: ‘Povedite dijete u pozorište danas’. Pozorište je umjetnost koja se događa u određenom trenutku na određenom mjestu, i po svojoj prirodi je prolazno – umjetnost je jednog trenutka. Satkano je od nevidljivih veza i odnosa stvorenih u sadašnjem trenutku koji otključavaju ljudsko srce, izazivaju empatiju i njeguju radoznalost i zapitanost, što utiče na cjelokupan razvoj ljudskog bića, i na način na koji će ono u budućnosti posmatrati svijet. Ali, upoznavanje sa pozorištem, i samo iskustvo pozorišta, nekada može da iziskuje napor od publike. To nije pasivna, ‘primalačka’ pozicija. To je aktivnost koja zahtijeva pažnju, angažman, otvorenost, radoznalost i kritičko mišljenje. Ona zahtijeva potpuni angažman – ne samo intelektualni, već i fizički, emotivni i duhovni. Kada je angažman potpun, sva naša čula su stimulisana, iskustvo je bogato, moćno i mijenja nas.
Mnogi roditelji uviđaju značaj pismenosti – bilo da sami čitaju ili ne. Uviđaju njen praktičan značaj, ali i značaj koji ima u pružanju raznih novih mogućnosti za djecu i mlade. Oni znaju da se od čitanja ne smije odustati bez obzira što ono u početku može biti zahtjevno i frustrirajuće. Ipak, to je ključ kojim se otključavaju novi svjetovi, jer u knjigama se mogu pronaći mnoga mudra uputstva za život… Oni se trude da pronađu knjige kojima će se dijete potpuno prepustiti i pomoću kojih će lako prevazići sve prepreke u opismenjavanju. Zašto se na isti način ne prepoznaje značaj pozorišta?!
Od pozorišta se ne smije odustati nakon jednog lošeg iskustva. Od pozorišta se ne mogu očekivati određene ukalupljene forme i sadržaji. Ono može da bude i teško i frustrirajuće, koliko i prijatno i uzbudljivo. Može da se dogodi da gledaocu bude potrebno malo više vremena da spozna sve nivoe znakova, osjećanja i značenja predstave. Ali, svako iz publike ima mogućnost da tumači ono što je vidio na sopstveni način.
Pozorište je za djecu jedinstveno iskustvo (u kome imaju mogućnost da stvaraju sopstvena značenja) koje zahtijeva angažman, a kvalitet tog angažmana će se popravljati ukoliko djecu i mlade naviknemo da redovno odlaze u pozorište.
Pozorišna pismenost je važna jer otvara mogućnost za tumačenje i davanje smisla svijetu koji nas okružuje. A te vještine su djeci prijeko potrebne u svijetu koji je toliko surov prema njima, gdje je toliko njih obespravljeno i zapostavljeno zbog siromaštva, rata, sukoba i migracija. Ova djeca moraju da postanu naša zajednička odgovornost.
Na svim pozorišnim umjetnicima i aktivistima je da omoguće da odrasli koji mogu da POVEDU DJECU U POZORIŠTE DANAS razumiju svoju odgovornost prema djeci koja možda nikada ne bi upoznala pozorište bez njihove pomoći i da napomo rade na pozorišnom opismenjavanju djece kao što ih uče da čitaju i pišu”.

A tu je i poruka koju je napisao meksički književnik za djecu Francisko Hinojosa

Poruka Franciska Hinojose za Svjetski dan pozorišta za djecu i mlade 

“Bez ikakvog prethodnog iskustva osim čestih odlazaka u pozorište dok sam bio dječak, sa sedamnaest godina sam režirao predstavu u kojoj su igrali moji drugovi iz odjeljenja. Prikazana je neformalno, u našoj gimnaziji, a onda i na pravoj sceni, pred publikom. Komad se zvao ‘Generalna proba’: bavio se temom droge, ali prije svega (kako i sam naslov kaže) tema je bila pozorišna režija. Napisao ga je moj otac, koji se bavio glumom povremeno nastupajući pri lokalnim dobrotvornim organizacijama.
Ni on ni ja nijesmo nastavili da se bavimo pozorištem, osim što sam ja ostao posvećeni čitalac i gledalac pozorišnih komada. Ipak sam se, sticajem neobičnih okolnosti, tu i tamo ponovo susrijetao sa pozorištem jer su tokom posljednjih dvadeset i više godina neke od mojih priča za djecu bile adaptirane za scenu. U početku, ukoliko se radilo o profesionalnim trupama, uvijek sam zahtijevao da mi pošalju dramatizaciju na autorizaciju. Ali, vremenom sam uvidio da je bolje da to više ne radim jer sam shvatio da oni koji se time profesionalno bave bolje znaju da nekih djelova priče moraju da se odreknu da bi se štivo uspješno prevelo iz prozne u dramsku formu. Ponekad sam odlazio na te predstave. Onda kada nijesam, čitao sam o njima u štampi ili na internetu. Nekada bi moja priča bila u potpunosti ispoštovana. Nekada je služila samo kao predložak, inspiracija za sasvim novo djelo.
Moja priča ‘Najgora dama na svijetu’ je najčešće izvođena, nekada kao monodrama, nekada u pozorištu marioneta, nekada u pozorištu lutaka i sjenki. Nekada je bila javno čitana, nekada postavljana kao školska predstava, a nekada kao velika produkcija profesionalnog pozorišta. Jednom mi je direktor pozorišta pričao kako su, prilikom jednog izvođenja, morali da spašavaju glavnu glumicu od razjarene mlade publike koja ju je vidjela kao otjelotvorenje zla: stvarnost i fikcija su se pomiješali.
Svjedočio sam i situacijama kada su djeca koja su od ranije znala priču reagovala svaki put kada bi ona bila promijenjena u pozorišnoj adaptaciji.
Dobro ispričana priča nesumnjivo zaokuplja i osvaja djecu u publici i na neki način ih mijenja. Kada poslije predstave izađu iz pozorišta, svijet im izgleda drugačije: on biva obojen pozorišnom predstavom koja nam pomaže da vidimo dalje od površine. Nekada kroz identifikaciju sa određenim likovima i situacijama doživljavamo katarzičnu reakciju. To ne možemo kada čitamo u samoći. Jednom kada priča dospije na scenu, sve se mijenja: sada je to nešto što se dešava tik pred našim očima, nešto što dijelimo sa drugima. Više nijesmo usamljeni svjedoci. Priča oživljava u našoj mašti, mi postajemo njeni učesnici, jer sa likovima dijelimo osjećanja i strahove, svoje želje i frustracije. Na sceni se fikcija, muzika, ples, pjesma, poezija, igra, magija, akrobacije, udružuju sa pozorišnim elementima: kostimima. svijetlom, scenografijom, šminkom, rekvizitom. Naše kulturno nasljeđe – prije svega literatura i pozorište – pomaže djeci da razvijaju maštu i pronađu dublji smisao života”.

BIOGRAFIJA:
FRANCISKO HINOJOSA (Meksiko Siti, 1954) jedan je od vodećih meksičkih pisaca za djecu. Odmah po završenim studijama književnosti, počeo je da piše pjesme, a onda se okrenuo kratkim pričama i romanima za djecu. Godine 1984. dobio je IBBY Nagradu za knjigu „Stara dama koja je jela ljude“ i objavio je još deset knjiga. Ove godine ga je Meksički nacionalni Savjet za kulturu i umjetnost odabrao za ambasadora književnosti za djecu i odrasle u Meksiku.

(CdM)