Ispovijest Podgoričanina koji je u pakao droge ušao kao dijete

-Nekoga je radila na agresivu, nekoga na smijeh ali niko nije razmišljao o tome šta nam zapravo radi. Kao klinci smo provodili dane u potrazi za marihuanom. Starijim momcima iz kvarta postali smo zanimljivi pa smo dobijali sve veće i veće količine i tako smo se, i ne znajući, pretvorili u dilere.- priča Mitar svoju životnu priču.

Sa tim je stigao i novac, sa novcem i kokain i herion. Sa njima propadanje i fizičko i duševno. Ali je pad u pakao bio dug. Sredinom devedesetih, kaže Mitar, počele su elektronske žurke po Podgorici, sa njima i ekstazi i LSD i psihoaktivne pečurke.

-Na kraju sam došao do toga da mi je za dan bila potrebna doza heroina koja je bila neko dovoljna da preturi sedmicu. Možete zamisliti kakav sam bio i na šta sam ličio kada sam krajem devedesetih odveden, a bolje reći odnešen, u bolnicu u Dobroti. Tu sam prvi put pokušao da se suočim sa svojom bolešću. – priča Mitar.

Po izlasku iz bolnice u Dobroti morao je da se suoči i sa zakonom. Kako kaže, policija je odlučila da njega i ostatak ekipe makne sa ulice. Završio je u zatvoru. Od života mu je ostala samo bolest zavisnosti. Novac koji je „zarađivao“ trošio je istim tempom.

-Suočio sam se sa odbacivanjem porodice. Bio sam prvi u porodici koji je završio u zatvoru. Sestre su prestale da mi se javljaju a ja tonuo sve dublje i dublje, dok i sam nisam ukapirao da sam dotakao dno. Pokušavao sam da se liječim, da se svog poroka oslobodim sam ali nije moglo. Kako nisam imao drugog rješenja pokušao sam da pomoć nađem na Kakarickoj Gori.- govori Mitar o tom kako se našao u ustanovi koja se bavi smještajem, rehabilitacijom i resocijalizacijom korisnika psihoaktivnih supstanci.

– Tu sam već deset mjeseci. Toliko sam i „čist“. Prvi put poslije dugo vremena suočavam se sa životom kakav je on u stvari. Prva dva tri mjeseca nisam mogao da jedem, da spavam sad već sve izgleda drugačije. Uz pomoć stručnog osoblja nadam se da ću pobjediti svoju zavisnost dovoljno da joj se više ne vratim. – kaže Mitar.

Porodica mu se vratila kada se odlučio na liječenje u ustanovi. Samo su njihove posjete na početku bile teške, jedva je čekao da odu. Nije imao o čemu da priča sa njima. Sada su stvari drugačije.

-Sad se radujem kada mi sestre dođu u posjetu, da popijemo kafu, da se ispričamo. Da čujem šta rade njihova djeca. Sad moja majka može opet da spava. Da ne provodi besane noći misleći šta je sa mnom i da i sam živ. Sada sam svjestan svih stvari koje sam im priredio u životu.- priča Mitar.

Još mjesec dva i prestaće njegov rezidencijalni dio liječenja. Izaći će napolje gdje ga čekaju grupe za podršku. Ljudi kao on, koji su tretman prošli prije njega i koji se međusobno pomažu. Jer bolest zavisnosti se ne može izliječiti, može se samo zaliječiti i dovoljan je samo jedan pogrešan korak da se čovjek vrati na stari put. Svjestan je i toga Mitar.