DA LI SMO ZABORAVILI OVOG PODGORIČANINA: “Živim u stalnom strahu, bivša žena me želi strpati u zatvor” - Volim Podgoricu

DA LI SMO ZABORAVILI OVOG PODGORIČANINA: “Živim u stalnom strahu, bivša žena me želi strpati u zatvor”

Bliži se maj, a onda i Eurosong, koji se već godinama tradicionalno održava u ovom mjesecu. A kada se spomene ovo veliko muzičko takmičenje, mnogima su u BiH asocijacija Harijeva “Lejla”, nastupi Dine Merlina ili, pak, neprolazna “Gori vatra”, koju je davno pjevao Zdravko Čolić.

No, neki se najprije sjete Danijela (62), a zapravo Milana Popovića, koji je 1983. godine sa pjesmom “Džuli” predstavljao tadašnju Jugoslaviju i u Minhenu osvojio 4. mjesto, što je, uz nastup Lole Novaković iz 1962., bio najbolji plasman za bivšu državu, sve dok grupa “Riva” sa pjesmom “Rock me baby” nije pobijedila 1989. godine.

Četiri braka

Danijel je rođen u nekadašnjem Titogradu, a danas Podgorici, od oca Crnogorca i majke Belgijanke, ali je muzičku karijeru započeo i ostvario u Zagrebu. “Džuli” je obilježila njegov život. Album na kojem je objavljena, prodat je u fantastičnih 717.166 primjeraka te još 80.883 kao singlica, što nikada nije dostignuto za postojanja SFRJ.

Ipak, dani slave brzo su prošli i Danijel više nikada nakon tog evrovizijskog bljeska, nije bio ni blizu da ponovi takav uspjeh. Snimao je albume koji su prolazili nezapaženo, a nastupio je i na posljednjoj “Jugoviziji” u Sarajevu 1991. godine sa pjesmom “Daj, obuci tenisice”, na kojoj je osvojio drugo mjesto, iza pobjednice Bebi Dol i hita “Brazil”. “Tenisice” se i danas mogu čuti, ali se ni izbliza nisu primakle “Džuli”.

Sve ovo pratio je, u najmanju ruku, buran privatni život. Danijel ima tri propala, a sada je u četvrtom braku, iz kojih ima četvero djece. Svašta se moglo čuti o njegovim ljubavnim avanturama te o odnosu s bivšim suprugama, djecom, i (ne)plaćanju alimentacije, zbog čega je, navodno, i sam finansijski bankrotirao.

Više ne živi u Zagrebu nego u Ljubljani sa sadašnjom suprugom Aleksandrom. Mediji su objavljivali i kako ne može da dobije slovensko državljanstvo zbog sudskog spora upravo zbog alimentacije, koje, navodno, ne plaća bivšim suprugama za svoju djecu. Pisalo se i kako je prošlog mjeseca je izgubio spor dug 28 godina, u kojem ga je sud osudio zbog krađe automobila bivšem menadžeru, kojem je, navodno, najprije taj automobil prodao.

Danijel godinama nije davao intervjue, ali je za “Dnevni avaz” odmah pristao da govori. Mada smo očekivali da će insistirati na tome da ga ne pitamo ništa što bi se ticalo njegovog privatnog života, u toku ekskluzivnog intervjua sam je počeo govoriti o tome. Ipak, intervju smo otvorili Eurosongom…

Vi ste jedan od najuspješnijih učesnika na Eurosongu u regionu, sa “Džuli” ste osvojili 4. mjesto, mada su mnogi u tadašnjoj Jugoslaviji smatrali da ste trebali pobijediti. Kako sada gledate na svoj, slobodno se može reći, historijski nastup 1983. godine? 

– Eurosong je za mene, Izoldu, Eleonoru, Mata Došena, pa i za cijelu ekipu koja me je pratila u Minhenu te 1983. godine, bila veliki izvor stresa. Ta historijska, kako vi kažete, 1983. prekretnica je u mojoj karijeri. “Džuli” je simbol jednog vremena i u meni osobno i kod mnogih drugih budi konkretno jasno određenu sliku, zvuk, osjećaj, misao, sjećanje i asocijaciju na ono vrijeme. “Džuli” je izdržala sve izazove onog vremena i zauvijek sačuvala svoju ljepotu i razigranost. Preživjela je i ušla u legendu zlatnih osamdesetih.

San svakog autora je ostaviti iza sebe trag, a eto, nama je to uspjelo s lakoćom. Salijeri, italijanski kompozitor, za života je iz ljubomore uništavao na svakom koraku nadarenog, talentiranog Mocarta. Taj isti Salijeri je molio Boga da mu da barem jednu melodiju po kojoj bi ga se ljudi sjećali nakon njegove smrti, a Bog mu nije uslišio molitvu. A Mocart je vječan…

Milionski tiraž

“Džuli” je prodana u milionskom tiražu. Kako sada objašnjavate uspjeh ovog, očito neprolaznog hita?

– Rekord nad rekordima. Tadašnji “Jugoton”, a danas “Croatia Records”, prodao je 1.200.000 ploča i kaseta tada mog prvog albuma “Bio sam naivan”. Rekord jednog izdanja, a ukupno tačno ne znam. Službeni podatak u javnosti je mnogo manji, mislim nešto više od 720.000 primjeraka ploča i kaseta. Od nas je zavisilo koliko dobro možemo okolini predstaviti svoje znanje, ideje, vrijednosti, osjećaje, ono što zastupamo ili ono što jesmo. Već sam prvi dojam koji smo ostavili u Minhenu je bio iznimno bitan – od trenutka kad nas je prvi put ugledala i čula prve taktove “Džuli”, većina publike u dvorani je u 30 sekundi procijenila da smo im zanimljivi.

Publika brzo procijeni kakva ste osoba te da li im se sviđate ili ne. U naredne dvije do tri minute stvorili su vrlo čvrsto mišljenje o nama. Nagradili su nas frenetičnim ovacijama, kao da smo na nekoj fešti. Nezapamćeno, bizarno i neponovljivo. Kvalitet našeg nastupa bio je na svjetskom nivou. Bilo je fenomenalno, neopisivo i nadnaravno, nezemaljski. Pokazali smo svijetu svo obilje naših mogućih južnjačkih gena. Oslobodili su se svi endogeni opijati, jer smo svi ljudi nekakvi endorfinski ovisnici – 100 posto adrenalin.

Pratite li danas Eurosong i jeste li zapamtili neku od pjesama svih ovih godina da Vam se baš dopala?

– O, volim Euroviziju. I ona voli mene. To nije šala. Stalo mi je. Kritiziram, komentiram, bodrim nekog izvođača za svog favorita pa, kad nije onako kako ja mislim da bi trebalo biti, tad se nerviram, ventiliram, a na kraju se pitam i sjetim se one od Bebeka: “Što je meni ovo trebalo?” Eurosong bi morao proglasiti osobni stečaj. Devalvirao je. Treba vratiti prijenos uživo, a ne na plejbek. Sad zamislite da Bečki simfonijski orkestar fingira skupa s dirigentom. Stresno i za publiku i za orkestar. Nažalost, nijedna mi se ne mota po sokaku. J… g. Tako ja zamišljam Eurosong.

Jeste li u kontaktu sa sestrama Barudžija, Izoldom i Eleonorom?

– Nemamo kontakt, ali moram reći da su mi stalno u mislima. Možda jednom, ko zna. Izolda i Eleonora su božanstvene i fatalne. Prekrasne, divne i neukrotive, a u istoj dozi ženstvene. Mnogi me pitaju za njih i šta rade. Negdje mi je neko rekao da su se udale, mislim u Njemačkoj za naše ljude, da su sretne… To je život, zar ne? Raditi ono što voliš, a da pri tome od toga pristojno živiš, a usput i uživaš. To je to. Ne koristim Facebook, a da koristim, brzo bih ih pronašao.

Neki su Vas poredili s Elvisom Prislijem. Je li on bio Vaš uzor, ako ste uopće imali uzora?

– Elvis je kralj rokenrola, popa, rokabilija, kantrija, bluza… Napustio nas je 1977. Zanimljivo je da sam te 1977. morao na odsluženje vojnog roka u Pulu. Kasarna “Karlo Rojc” tada je bio regrutni centar. I prije toga sam svirao profesionalno, a u “Karlu Rojcu” smo za mornare i za starješine. Elvis je za 11. rođendan od roditelja dobio gitaru, malo razočaran, jer je želio bicikl. Meni su moji roditelji za 11. rođendan isto kupili gitaru, samo je razlika u tome da sam je ja zaista želio. Velika mi je čast da me uspoređuju s Elvisom, ima nešto u tome, mnogo puta su me to pitali. Bio je moj uzor definitivno.

danijel-minhen

Nezaboravni nastup na Evroviziji 1983: Danijel je s “Džuli” bio četvrti

Kako komentirate današnju muziku u regionu?

– Nažalost, na Balkanu smo sa svih strana okruženi boljim stvaraocima od nas. Neki to znaju dobro iskoristiti, ubijajući tuđe energije, hraneći se tuđim iskustvom i talentom. To sam osjetio na svojoj koži od svojih kolega u Hrvatskoj i Srbiji, gdje su me baš pokrali, a dobili su i nagrade za te pjesme. Obogaćeni smo samo krađom pjesama, jer sada imamo mogućnost. Oni koju su na Jadranu, koriste italijansku, oni na istoku bugarsku, rumunsku, tursku, grčku muziku. Dosta naših vrlo poznatih autora koristi te segmente. To me užasava. Neko to radi bez trunke srama. I ja sam nesvjesno bio maznuo jednu pjesmu, jer sam slušao CD u automobilu, ali je nisam htio objaviti dok nisam našao ko je autor i on je potpisan. Zbog moje odsutnosti sa scene, mnogi me kradu. Neću tužiti svoje kolege, a i pitanje je kakav bi rezultat suđanja bio. Za vrijeme bivšeg sistema, bili smo zaštićeni od tuđeg utjecaja. Za mene su govorili da sam plagirao “Džuli” od Šekina Stivensa (Shakin’ Stevens), a zapravo, njegova pjesma “Džuli” ima istu melodiju kao “Dženi nosi kečke”. No, tada je Đorđe Novković bio moj “capo di banda”, a ja sam se, kao mlad i neiskusan, morao ponašati prema njegovim uputstvima.

Postoje li stvari u Vašoj karijeri koje biste sada, kad biste mogli, promijenili?

– Da, postoje. Bio sam naivan, kao što je i naslov mog prvog albuma. Do svoje 50. godine. Tražio sam samo dobro u ljudima, uvijek sam pomagao, kupovao instrumente, honorare uvijek dijelio na jednake dijelove, ali mi se to nije vraćalo na pravi način.

Jesmo li nekada živjeli bolje nego sada?

– Odrastao sam u Crnoj Gori i bilo je ljepše nego sada. Uvijek sam kao dječak, vraćajući se iz škole, svraćao u jednu slastičarnicu i jeo kadaif i tulumbe. Nakon 30 godina, opet sam došao, a slastičarnica je ostala ista. Čim sam sjeo, prišao mi je dječak od najviše desetak godina i donio mi kadaif i tulumbe. Pitao sam se kako on zna šta ja volim jesti. I to sam mu rekao. Odgovorio mi je: “Znamo, to se sve prenosi s koljena na koljeno.” Mi smo se voljeli, a današnje generacije to ne znaju i ne razumiju.

Koliko često odete danas u Crnu Goru?

– Vrlo rijetko. Kada sam bio na vrhuncu karijere, nisam im bio zanimljiv. Ni u Zagrebu, ni u Beogradu, ni u Sarajevu, a ni u mom rodnom gradu Podgorici. Ni danas nema poziva. Snimio sam 18 albuma, ali nema interesa. Mada, prije rata, kada sam imao pjesmu “Esma, Esma”, obišao sam cijelu BiH i zaradio sam veliki novac.

Da ste kojim slučajem pjevali za Belgiju na Eurosongu, da li biste postali svjetska zvijezda? 

– Moguće. Moja baka je živjela gore, moje tetke, također, a ja sam sa 17 godina bio kod sestre moje majke u Belgiji. I da sam ostao, dobro bih živio. No, moja tetka i tetak nisu imali djece, a tetak je bio nekako ljubomoran na mene, nije volio nas, s juga, dok je tetka pokazivala bezgraničnu ljubav. I onda me je on prijavio policiji, kako nemam uredan boravak, jer se plašio da ću zauvijek ostati kod njih. Da sam ostao, napravio bih karijeru i u Belgiji.

Zagrebački Crnogorac

Niste mezimac novinara i štampe u Hrvatskoj…?

– Ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji i Crnoj Gori. Nemogućnost dijaloga je razlog tome. Na početku mog dolaska u Zagreb jedan novinar je napisao, valjda ljubomoran na moj uspjeh, da sam ja “zagrebački Crnogorac”. Tako su me obilježili. Ja sam, naravno, Crnogorac i svi su to znali, ali je to poprimilo negativne konotacije, a to se nastavilo. Tako, naprimjer, kada sam bio na “Farmi”, u Sloveniji su me prikazali sasvim korektno. Zezali su se kako sam ja lijeni Crnogorac i ja sam to kao šalu i prihvatio. No, u Hrvatkoj su me prikazali veoma slabo. Devedesetih su megazvijezde nestale. Ko je bio gore, sad je dole. Pametni, rijetki, otišli su vani. Malo ih je. Doživio sam velike neugodnosti. Ali, ja se nemam čega sramiti, ja samo govorim istinu.

I danas imate neke sudske sporove, koji već dugo traju? 

– Da, na sudu sam sa svojom bivšom suprugom Sandrom, koja me opanjkava na svakom koraku. Sudili smo se oko alimentacija i to sam izgubio, jer nijednog mog svjedoka sud nije želio prihvatiti. Moju odvjetnicu je sud kaznio sa 7.000 kuna, jer je protestirala. Prošle godine mi je u vrlo negativnom kontekstu spominjala moju majku i to me je strašno pogodilo. Do sada sam šutio zbog djeteta, sina Dominika. Išao sam i na utvrđivanje očinstva i smatram da sam prevaren. Prijavila me je kao da sam je tukao, ali je sud tu njenu prijavu odbacio. Ona je napisala knjigu u kojoj me blati. Bio sam prestao plaćati alimentaciju, ali sam poslije sve izmirio. Želi me strpati u zatvor i zbog toga živim u stalnom strahu. Sa sinom nemam kontakt sedam godina. On sada ima 17 godina i vrijeme je da porazgovaramo kao odrasli ljudi.

Možda napišem roman

– Ima toliko anegdota, lijepših, ali i ružnih stvari u mom životu, da me neki moji prijatelji nagovaraju da napišem knjigu. Mislim da bi to bio interesantan roman za mnoge i ozbiljno razmišljam o tome – otkriva Danijel.

Razumijem Džonija

– Poprilično sam se povukao iz javnog života. Ne mogu reći onako kao Džoni Štulić, ali slično. Razumijem Džonija. U Holandiji mu je mnogo bolje nego ovdje. Tamo ima svoju nirvanu. Da je ovdje, morao bi stalno da o sebi sluša laži i da se opravdava svima, a ni zbog čega –govori Danijel.

Tužio sam Hrvatsku

– Jedini put kad sam podigao tužbu bilo je kada sam tužio Republiku Hrvatsku, jer su mi bespravo oduzeli automobil. Držali su ga u jednom zatvoru tri godine. Na koncu su mi ga vratili totalno uništenog – rekao je Popović.

Autor: Mirsad CVIKO – See more at: http://www.avaz.ba/clanak/287440/ekskluzivno-za-avaz-iz-ljubljane-danijel-popovic-bivsa-supruga-zeli-me-strpati-u-zatvor-i-zato-zivim-u-stalnom-strahu#sthash.6ZzKMoS5.dpuf

1 komentar

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com