“Ako nakon druge Literitorije bude više pozajmljenih knjiga u podgoričkim bibliotekama i više rukopisa na stolovima urednika u Crnoj Gori i regionu, onda ćemo znati da smo uspjeli”, ističe Vladimir Arsenić za Dnevne novine.

Značaj književnih festivala kakav je Literitorija je višestruk. Pisci međusobno razmjenjuju iskustva, druže se i upoznaju, a upravo takva razmjena energija obogaćuje scenu iznutra, kaže srpski književni kritičar Vladimir Arsenić, pred drugo izdanje podgoričkog festivala koje će biti održano u sali Dodest KIC-a “Budo Tomović” od 25. do 27. aprila.

“Prošlogodišnja ‘Literitorija’ prevazišla je sva moja očekivanja, malo je reći da sam oduševljen. Mislim da smo uspjeli da približimo temu o kojoj smo diskutovali, književnost i muzika. Imali smo vrlo zanimljive goste, značajne pjesnike i prozaiste iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Ove godine smo pozvali mlade autorke i autore postjugoslovenske književnosti da s nama i publikom podijele iskustva u vezi sa prvim knjigama i koracima u književnosti. Ta nam se tema činila važnom jer je obično manje vidljiva u javnosti, a zapravo su ta iskustva strahovito značajna posebno za cure i momke kojih će vjerujem biti u publici, a koji bi željeli da se bave pisanjem. Stoga mi se čini da ćemo ove godine pogoditi nešto što na većini festivalskih događanja širom regiona ostaje nevidljivo, osim možda na festival ‘Prvi prozak na vrh jezika’ u Zagrebu, a to su upravo mladi i na bini i pred njom”, kaže Arsenić dodajući da temama ovaj festival pokušava i da odgoji publiku i da zadovolji njene potrebe.

“Cilj nam je da predstavimo najbolje od onoga što se može naći na teritoriji svima razumljivog jezika, da to bude zanimljivo i inspirativno, ali i da pokažemo da nas ima, da literature ima svoje, ako hoćete čak i tržišno pokriće, iako to nije mjerilo. Mjerilo je jedino kvalitetan program u kojem će mlada publika uživati i iz kojeg će nešto saznati. Ako nakon druge ‘Literitorije’ bude više pozajmljenih knjiga u podgoričkim bibliotekama i više rukopisa na stolovima urednika u Crnoj Gori i regionu, onda ćemo znati da smo uspjeli”, smatra kritičar.

Crnogorska književna scena je, kako smatra Arsenić, vrlo živa, povremeno i življa od onih u postjugoslovenskim državama s većim brojem stanovnika.

“Jedna generacija se ustoličila ne samo u crnogorskim ili regionalnim, nego sad već i evropskim okvirima tu mislim prije svega na Andreja Nikolaidisa i Ognjena Spahića, ali i Dragana Radulovića, Aleksandra Bečanovića i mnoge druge, ali se pojavila nova sa Vladimirom Vojnovićem, Stefanom Boškovićem, Vladimirom Đurišićem, Ilijom Đurovićem, Branom Mandićem, Slađanom Kavarić, Marijom Dragnić, Nađom Bobičić i ostalima koji, da tako kažem, s ponosom predstavljaju Crnu Goru na mnogobrojnim festivalima i književnim manifestacijama u regionu, ali i mnogo šire. Evo primjera, slučajno znam da je za nagradu Edo Budiša koja se u Pazinu dodjeljuje za najbolju knjigu pripovjedaka autorke ili autora do 35 godina stiglo čak dvije iz Crne Gore, a iz Srbije nijedna. Zaista mislim i ovo ne govorim da bih se nekom ovdje svidio ili ulagivao, da je Podgorica trenutno grad s najvećom koncentracijom kreativne energije na postjugoslovenskom prostoru. Postoje socio-ekonomska objašnjenja za to, ali da ih ostavimo po strani. Radi se o filmu, arhitekturi, pozorištu, vizuelnim umjetnostima, svakako i o literaturi. Dokle će to da traje, ne znam, ali dobro je da su mladi ljudi u to uključeni i da su, konačno, oni nosioci svega toga”, ističe kritičar.

Vladimir Arsenić je niz godina urednik književnog časopisa “Ulaznica”, a komentarišući situaciju u kojoj se nalaze slična izdanja, ističe da su “nakon sloma Jugoslavije i njene vrlo mudre kulturne politike, ali i s pojavom interneta, književni časopisi izgubili značaj koji su imali”.

“Vi ste nekad mogli da kupite na trafikama gotovo svuda u Jugoslaviji, a danas uđite u neku od snabdjevenijih knjižara i pitajte za bilo koji književni časopis, gledaće vas bijelo. Problem je što i danas mnogi od njih postoje, ali su dovedeni na rub egzistencije. Traju, a da ne znaju ni zbog čega ni zbog koga. Nestanak, tačnije nevidljivost i nedostupnost časopisa znači i nestanak jednog važnog segmenta scene koji se preselio na internet što ima svojih prednosti, ali i mana. Najveća prednost je brzina kojom informacija o nekom tekstu putuje do krajnjih korisnika, a mana je veoma često nedostatak bilo kakve uređivačke politike portala koji objavljuju tekstove. Vi imate more tekstova, a među njima nema nikakve hijerarhije. To može da bude izazovno za mlade autorke i autore, ali zapravo vodi u apsolutnu relativizaciju koja, naposletku, nikako nije dobra. Postoje dva modela, kako ja vidim, prevazilaženja tog problema: jedan je postojanje uređenih književnih portala poput proletter. me ili portalplima.me, da pomenem samo dva važna koji se nalazi u Crnoj Gori, a drugi je svođenje časopisne scene na prostoru svima razumljivog jezika na desetak važnih izdanja koja će biti redovna, uređena i dobro plaćena”, smatra Arsenić dodajući da su oni portali koji imaju dovoljno novca za uređivačku politiku uspješno preuzeli ulogu književnih časopisa. Drugi pak puštaju sve što im stigne, “i onda mlada autorka ili autor može da pomisli da je bolja odnosno bolji nego što zapravo jeste”.

AKO NEMA ČITANJA, NEMA NIČEGA

“Problem je nedostatak uređivačke politike na priličnom broju portala, ali to se lagano prevazilazi. Pomenuo sam dva koja imaju sjedište u Crnoj Gori koji odista mogu da budu uzor za to kako portal koji objavljuje književne tekstove treba da izgleda. Internet je mjesto mistifikacije, posebno kod nas na Balkanu gdje postoji gotovo urođena sklonost takvom vođenju poslova. Toga se treba čuvati. Kada imate odgovorne osobe koje imenom i prezimenom stoje iza portala, onda je sasvim jasno da su to mjesta na kojima mlade autorke i mladi autori mogu i treba da se afirmišu”, kaže Arsenić.

Zajedno sa Srđanom Srdićem, Vladimir Arsenić u Beogradu godinama drži radionicu kreativnog pisanja. Kako ističe, tehnike se daju savladati sa manje ili više truda, ali ako nema čitanja, nema ničega.

“Najvažnije je čitanje. Da se ne lažemo. Sve ostalo je dobro i potrebno, ali ako nema čitanja, nema ničega. To ne znači da je nužno poznavati čitav zapadnoevropski kanon, ali ako se ima vremena i volje, zašto da ne. Današnja književnost ne može da nastane ex nihilo, nekakvim dodirom muze ili naletom inspiracije. Ona nastaje, a nije ovo nikakva originalna misao, samo mi još živimo u nekim romantičarskim uvjerenjima koje obavezno treba srušiti, ona, dakle, nastaje u komunikaciji s drugim tekstovima i bez njihovog poznavanja, bez znanja o tekstovima koji prethode vašem, nije moguće dobro pisati. U Srdićevoj i mojoj dosadašnjoj praksi, kao najbolji učenici, najbolji pisci dakle, pokazali su se oni koji su najviše čitali”, zaključuje Arsenić.

(Dnevne novine)