BOBANA JE PJEŠAČILA 200 KM Bosa se popela do mošti Svetog Vasilija i pala na koljena! Molila se za sve
Odvajkada se veruje da se na put do Gornjeg manastira ne valja krenuti kolima ili na životinji, nego peške, ponizno i skromno, sa osećajem da će sopstvenim pregalaštvom čovek otkinuti parče neba izbodeno crnogorskim kršem i doživeti isceljenje.
Bobana je išla do Manastira Ostrog sa još petnaest saputnika-hodočasnika, muškaraca i učinila je sve da istraje na svom putu.
“Kada sam stigla pod Ostrog od Donjeg manastira, prema dugogodišnjoj tradiciji, krenula sam bosa ka Gornjem manastiru. Fizička bol tada nestaje, a želja da se što pre stigne sve više raste”, kaže Bobana.
Ona ističe da je to bilo “duhovno putovanje, gde se oseća Božji duh i vera, te da se ovim putešestvijem ljudi smiruju”.
“Za vreme putovanja sabirala sam misli, razmišljala o svom životu, greškama, o bližnjima, molila se za njih. Kada sam stigla u Ostrog, sa strahom Božjim prilazila sam moštima sveca, iscjelitelja i spasitelja, primajući blagoslov duhovno se okrepljujući i osnažujući. Osećala sam se i uplašeno i svečano. Kulminacija sledi ispred ćivota Svetog Vasilija – epicentra nadzemaljskog“, navodi Bobana.
Svako ko je putovao do Manastira Ostrog, poslije poklonjenja moštima, vratio se nov i preporođen – priča Bobana Živković i pojašnjava da se „odlazi u atmosferi brige, a vraća radostan“.
“Božja odluka je da svaki namernik mora doživeti Manastir i pasti pred ćivot Svetog Vasilija“, kaže ona.
U „igri“ ostroških čudesa, tajni, isceljenja, vere i nevere, legende i istine – svi veruju samo u jedno – u energiju mesta gde počiva Sveti Vasilije Ostroški.
(Kurir)