Barani Androvići, hiljadugodišnji vitezovi Krsta Sv. Jovana Vladimira: ŽIVOT DAMO, KRST NE DAMO!

Hiljadu godina traje  kult Svetog Jovana Vladimira, i njegovog Časnog krsta koji čuva barsko bratsvo Androvića, i svake godine, na Trojčindan, po tradiciji iznosi na brdo Rumiju iznad Bara, zajedno sa kumovima, prijateljima i braćom mulimanske i katoličke vjeroispovijesti.

Trojčindan je i jedini dan u godini kada vjernici mogu vidjeti i cijelivati ovu veliku svetinju, i to ako se upute ka vrhu Rumije.

Relikviju neprocjenjive vrijednosti, Krst Svetog Jovana Vladimira, pokušavali su iz ruku Androvića da otmu mnogi. U selo Mikulići nadomak Bara dolazili su osvajači i vojske, razbojnici i bjelosvjetski hohštapleri, nadajući se da će se dočepati svetinje nad svetinjama.

Od Osmanlija preko Austrougara, do  vojski u Drugom svjetskom ratu, svi su iz Mikulića odlazili praznih šaka. Gorjele su kuće, padale su glave, ali krst se nije dao!

Bratstvo Androvića je najstarije bratstvo u ovom kraju, za to imaju i dokaz – krst koji čuvaju kao zjenicu oka, i to više od devet vjekova. Androvići zavjetnu svetinju sa kojom je, na prevaru, pogubljen srpski knez Zete Vladimir, čuvaju životima.

I dan danas, kada se krst iznosi iz tajnosti, Androvići imaju imaju oči i uši na sve četiri strane svijeta.

– Nije to svejedno, nikad se ne zna šta nekome može pasti na pamet – pričaju nam braća Goran i Milan Andrović. – Mnogi su pokušavali da ga se domognu, i Androvići su ga do sad sačuvali. Ako bi neko krenuo i danas da ga otme, spremni smo život da damo.

Samo jednom u godini, svetinja ugleda svjetlost dana, o Trojčindanu, kada ga iznose na planinu Rumiju, gdje je, kaže legenda, nekada bila crkva. U toj crkvi su, po legendi, zgriješili čoban i čobanica, i ona je odletjela na drugo mjesto.  Legenda, dalje, kaže da će se, kada vjernici na vrh Rumije iznesu dovoljno kamenja, crkva ponovo sama napraviti.

Osveštavanje vode na izvoru Pitin

Vjekovima pripadnici sve tri konfesije, pravoslavni, katolici u muslimani, o Trojčindanu izlaze na Rumiji, za Svetim krstom koji nosi jedan od Androvića. Svako u ruci nosi po kamen koji ostavlja na vrh ove planine sa koje puca pogled na svu Crnu Goru i Albaniju.

Vitezovi Krsta Svetog Jovana Vladimira, Androvići, su, naizgled,  obična porodica, kakvih je mnogo u Crnoj Gori. Oni se tako i osećaju, tako i žive. Ipak, oreol  misterioznog  krsta je uvek oko njih. Milenijumsko viteštvo ovog bratstva njih nije odvojilo od moderne svakodnevnice. Svojim rukama rade i stvaraju, i, kažu, hvala Bogu, ne žale se.

– Nama je to sve normalno, mi smo rasli i živimo sa tim zavjetom, naši očevi, đedovi i prađedovi su umrli spokojni,  naša djeca sa tim rastu, pričaju Goran i Milan, koji već nekoliko godina iznose krst na Rumiju. U svakom momentu  spremni, ako zatreba, za njega i život da daju.

Silazak niz Rumiju

Najmanje 19 pokoljenja Androvića su čuvari Svetog Krsta, a nedavno je cijela ta priča, Kult Svetog Jovana Vladimira, proglašena za nematerijalno kulturno dobro Crne Gore.

Od legende o Vladimiru i Kosari, preko kneževe pogibije, do dolaska krsta u Androviće, pa sve do današnjih dana.

– Krst je u bratstvo Androvića stigao nedugo poslije tragične smrti kneza Vadimira. Njegove mošti su zajedno sa krstom prenijete u manastir Prečista Krajinska, a krst je u našu kuću donijela u miraz kći sveštenika te crkve. Druga kći je dobila u miraz barjak, a treća bunare. Barjak je nestao a bunari i danas daju pitku i čistu vodu, priča Goran.

U Androvićima se sa koljna na koljeno prenose legende koje prate Krst Svetog Jovana Vladimira, a istina je, vele, da se i Knjaz Nikola bio “nameračio”.

– Bilo je to u vrijeme kada je knjaz oslobodio Šušanj od Turaka. Tada je, ljut na Turke, naredio da se posiječe sve što se ne krsti sa tri prsta. Androvići, koji su pravoslavci, brinuli su za svoju braću po krvi. Jedan od pravoslavne braće, Nikola, otišao je kod knjaza da moli za milost, i ovaj mu obeća da ih neće dirati “ako nikakvo zlo nisu činili”. I zatraži da vidi krst.

– Donijeću, gospodaru ako mi čvrstu vjeru daš da ću ga i vratiti, reče Nikola. Knjaz obeća i Nikola donese krst. Knjaz ga je dugo zagledao, okretao i na kraju reče: A… šta bi bilo da ti ga ne vratim? Nikola se ukoči. – Gospodaru, dao si riječ. I, knjaz pruži krst Nikoli Androviću.

Krst je, mimo Trojčindana, kada se nosi na Rumiju, iznošen za polaganje kamena temeljca i osvještanja Hrama Svetog Jovana Vladimira u Baru. Krst na kupoli Sabornog hrama identičan je originalu, samo što je mnogo veći.  Krst je iznošen i prilikom otvaranja zavičajnog muzeja Kralja Nikole u Baru.

–  Koliko naše sjećanje seže, krst nikada nije napustio Bar, kaže Goran.  Jedini zabilježeni “odlazak” bio je u 16 vijeku, kada je nošen u Italiju gdje je opšiven srebnom gravurom preko koje je izvršena pozlata.

Porijeklo i starost se ne mogu utvrditi. Krst je Vladimiru poslao makedonski car Vladislav kao zalogu da ga neće ubiti, ako dođe u njegovu prestonicu Prespu. Makedonski car je prevjerio i odrubio mu glavu 1016. godine, a izvori govore da je krst, moguće, i stariji, te da ga Vladislav nije napravio, već uzeo iz neke crkve.

ČUVALI GA I MUSLIMANI

Krst Svetog Jovana Vladimira čuvali su, pričaju Androvići, vjekovima i njihova braća po krvi, muslimansko bratstvo Peročević. Postoji priča, da su jednom u Mikuliće upali Turci i tražili krst. Prijetili su da će pobiti sve srpsko.

Tada su ustali Peročevići i rekli da prije toga moraju pobiti sve iz njihove kuće, pa onda sve druge muslimanske kuće, dok dođu do njihove pravoslavne braće.

NIKO NE ZNA GDE JE

U bratstvu Androvića, samo dvojica ili trojica muškaraca, uglavnog starijih, znaju gdje se krst čuva.

– Istina. Sad da me pitate, ne znam. A ne znam ni ko zna.  Tradicija je da najstariji član porodice, I još dvojica znaju gdje je krst. U slučaju da se nekome od njih nešto dogodi, da ne ostane sakriven. Međutim, niko ne zna ko zna gdje je krst, priča Milan.  Tokom svih devet vjekova, kaže on, koliko se zna, niko iz bratstva Androvića nije pokušao da pronevjeri, izda ili ukrade krst.

BEZ POLITKE

Androvići nisu zadovoljni što se kult Svetog Jovana Vladimira, kako kažu, skrnavi politikom.

– Oni koji pričaju o krstu, Rumiji i crkvi koja je tamo postavljena, ovako ili onako, pokušavajući da uberu sitne političke poene, siguran sam, nikada se nisu popeli na Rumiju, i ne znaju ni šta pričaju, kaže Milan.

– Krst Svetog Vladimira je, prstom sudbine, završio u pravoslavlju, jer smo mi pravoslavci. Da smo katolici, bio bi katolički.  Taj krst je iz vremena kada je hrišćanstvo bilo jedinstveno, on miri, a ne zavađa. Na Rumiju se, na Trojčindan, penju sa nama naši prijatelji I kumovi, muslimani i katolici, kažu braća Andrović.

IZNOŠEN I U KOMUNIZMU

Samo dva puta, koliko se sjećaju Androvići, nije se krst iznosio na Rumiju. Jednom, za vrijeme bombardovanja, a drugi put za vrijeme strašnog nevremena, kada su Androvići, u strahu da se nekome nešto ne dogodi, odlučili da se vrate.  Za vrijeme komunizma, krst  je krišom iznošen na Rumiju.

– Krst je krišom iznošen u selo Veliki Mikulići a ponekad i na Rumiju kada je bilo uslova za to. Iznosili su ga i tada Veliša Andrović i pop Pavle Radunović koji je, kao sveštenik išao u pratnji krsta, pričaju Androvići.