“Žalim prošlost, nadam se budućnosti, nezadovoljan sam sadašnošću – to je moj život”

Žarko Laušević je rođen na Cetinju 1960. godine. Diplomirao je glumu na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Bio je član Jugoslovenskog dramskog pozorišta, gdje je ostvario uloge u velikom broju predstava. Na filmu je debitovao 1982. godine, ulogom u filmu „Progon“. Vrlo brzo dobio je jednu od glavnih uloga u TV seriji „Sivi dom“ (1984), koja mu je donijela veliku popularnost.

Obećavajuću karijeru talentovanog glumca 1993. godine prekinuo je tragični događaj. Žarko Laušević i njegov brat Branimir napadnuti su od grupe momaka u blizini jednog podgoričkog lokala. Tom prilikom Žarko je iz svog pištolja usmrtio napadače, a teško ranio jednog mladića, dok je ovaj prilazio da se pridruži napadačima. Na suđenju je osuđen na 13 godina zatvora zbog dvostrukog ubistva. Ta je presuda, nakon žalbi, potvrđena 1994. godine. Kaznu je izdržavao u Spužu i Požarevcu.

Nakon ukidanja presude od strane Saveznog suda, po ponovnom pretresu februara 1998. godine izrečena mu je kazna 4 godine zatvora zbog dvostrukog ubistva u prekoračenju nužne odbrane. Budući da je u tom trenutku već izdržao 4-5 godina, pušten je na slobodu. Ubrzo nakon toga napustio je zemlju i nastanio se u SAD-u.

Krajem 2011. godine objavio je knjigu “Godina prođe dan nikad”.

“Te večeri odlučili smo da, prije nego što odemo na spavanje u sestrin stan, nešto pojedemo i popijemo po pivo. Svratili smo u kafić gdje sam, kada smo naručili jelo, pitao konobaricu – Kakva je ovo galama? Čula se neka buka. Mladić koji je sjedio na zidiću kafića upitao je – Šta je bilo, momak? Kazao sam – Ništa, sve je u redu.

Ovakav dijalog je ponovljen drugi, pa treći put. Nijesam učinio ništa što bi moglo da isprovocira svađu. Prišao je još jedan momak i ja sam udaren. Guran sam, vučen, udaran…Za trenutak sam izgubio svijest. Sve se, procjenjujem, zbilo za najviše pola minuta. Sjećam se samo djelova događaja, jer mi je u glavi bilo sve pomiješano. Osjećao sam da mi se torba koju sam u posljednje vrijeme uvijek nosio preko ramena i u kojoj je bio pištolj – otima. Uspio sam da izvučem oružje, repetiram, ali napad nije prestao. Pucao sam ne znam koliko puta. Imao sam užasno osjećanje straha.

Vidim zatim da moj brat leži na dva metra od mene i iznad njega onaj drugi momak koji ga bez prestanka udara nečim u glavu. Imao sam utisak da mu uzima život i pucao sam bez razmišljanja”.

Ovo je bio odgovor na optužnicu kada je u jesen 1993. godine, u Višem sudu u Podgorici, počelo suđenje tada najvećem glumcu Jugoslovenskog dramskog pozorišta Žarku Lauševiću i njegovom bratu Branimiru. Za njega je ovaj događaj postao najteža životna uloga. Ona koja će ga pratiti cijelog života.

Žarko Laušević odigrao je tragičnu ulogu u sopstvenoj drami. On je, u to vrijeme, bio miljenik publike. Popularni šmeker palio je srca mladih žena iako je bio srećno oženjen. Kažu da je bio miran i staložen čovjek, neopterećen slavom i popularnošću.

Iako je pomilovan, mnogima je i dalje nejasno šta se dogodilo te kobne noći. Sa ovom tragedijom moraće da živi do kraja života.

“Žalim prošlost, nadam se budućnosti, nezadovoljan sam sadašnošću – to je moj život”, jednom prilikom izjavio je Laušević.