KAKO MUŠKARAC VIDI ŽENU: Postoji SEDAM pogleda, koji je VAŠ?

Postoji čak sedam vrsta pogleda (viđenja) žene, koje mogu mnogo da otkriju o prirodi i jačini odnosa, kaže Vladeta Jerotić. On je u svojoj knjizi “O braku” opisao kako muškarci vide ženu.

“Posmatrajući godinama (kao psihoterapeut), a i samog sebe ispitujući, kako muškarac najčešće gleda ženu, otkrio sam sedam mogućih tipova muškaraca. Da pokušam da ih prikažem i donekle objasnim.

Nježan pogled (i duže gledanje) muškarca je vjerovatno najpoželjniji jer je najbliži onom idealu muškarca koji očekuje da kroz gledanje (duže gledanje!) jednog lijepog dana vidi ženu. Ovo je prilika da je muškarac zavoli, i, možda, trajno voli (eto srećnog braka!). Nježni (prvi) pogled muškarca na ženu ukazuje na srećno provedeno rano djetinjstvo sa majkom koja je voljela i muža i dijete, i bila voljena.

Sažaljiv pogled muškarca na ženu otkriva nam muškarca osjećajnog i sažaljivog, koji je upravo tako, od ranog ili poznijeg djetinjstva, posmatrao svoju majku, tip mučenice (nekad istina i samomučenice), kinjene na razne načine od muža (njegovog oca), možda i od njene ili od njegove porodice. U slučaju braka sa takvom ženom (kao što je bila njegova majka), dvije su mogućnosti česte. Ili će se muž pretvoriti vremenom u svoga oca, preko poznatog i raširenog mehanizma „identifikacije sa agresorom”, ili će istinski i samosvjesno ispravljati (i možda ispraviti) loše očevo ponašanje prema majci, voleći svoju ženu takvu kakva je („mučenički tip žene”, koja ipak više pati nego što uživa u patnji); u najboljem slučaju, voleći je, ispraviće je i približiti tako tzv. normalnoj ženi.

Kada muškarac gleda na ženu potcjenjivački (nekad i prezrivo), loš je to predznak za njegov budući bračni ili vanbračni život. On je tako naučio da gleda svaku ženu od ranog ili poznijeg djetinjstva, jer je tako na njegovu majku gledao njegov otac. A zašto je tako gledao njegov otac (djeda, pradjeda…) na ženu? To je bio najčešće „pogled na ženu” u srpskoj patrijarhalnoj porodici kroz vjekove. Potcjenjivački odnos balkanskog muškarca prema ženi najbolje pokazuju srpske narodne poslovice (neću ih ovdje navoditi, svako ih može naći u Vukovim narodnim poslovicama). Da potcjenjivačko-prezriv odnos muškarca prema ženi nije uvijek takav bio, pokazuju istraživanja našeg poznatog etnopsihologa Bojana Jovanovića, a mogu se naći slični podaci i u vrijednoj knjizi dr Miodraga Purkovića, proučavaoca srpske srednjovjekovne nacionalno-crkvene istorije, pod naslovom Srpska kultura srednjeg vijeka (Himelstir, Njemačka, 1985.).

Požudan pogled muškarca na ženu u prvom redu je namijenjen njenom osvajanju: agresivnom i seksualnom ili prvo seksualnom, pa onda i agresivnom. Moje dugogodišnje iskustvo kao psihoterapeuta sa različitim tipovima „osvajanja” žene od muškarca pokazali su mi da agresivan nagon u čovjeku, njegova želja za posjedovanjem i moći, snažnija je, dugotrajnija i upornija od seksualnog nagona i njegovih imperativnih zahtjeva. Pravih erotomana (poremećaj seksualnog nagona kod muškarca i žene-nimfomanke) malo je kod oba pola. Otud seksualna požuda nekih muškaraca krije njihovu strasnu želju za posjedovanjem žene koja se često, vremenom, pretvara u bezobzirno vladanje nad ženom, uključujući njegovo „pravo” na seksualni odnos kad god zaželi. Iako je želja za posjedovanjem, kao dio agresivnog nagona (i kod muškarca i kod žene), prirodna, ova se želja pretvara u izopačenost onda kada je muškarac, zbog nečega značajnog, postao i ostao infantilan od djetinjstva. U požudnog muškarca nema ljubavi, otud opasnost za njega da postane bludnik, a ne prirodni sijač života. Obuzetost takvog muškarca ženinim tijelom (čemu danas „pomaže” seksualna klima u svijetu Zapada) opasna je i za muškarca i za ženu, jer kod muškarca može da pretvori u seksualnu opsesivnu neurozu, a ženu da pretvori u frigidnu lutku koja se kupuje.

 Uplašen pogled muškarca na ženu otkriva nesigurnog muškarca – nesigurnog kako u ljubavi, tako i u polnim odnosima – kome ni otac ni majka nisu u djetinjstvu omogućili, svojim konfliktnim ponašanjem, da stekne dovoljnu mjeru samopouzdanja kao duševno-duhovno i kao polno biće. Poznati „kastracioni kompleks” mogao je da se u sinu rano pojavi, bilo od grubog „kastrirajućeg” oca, ili od tipa „kastrirajuće” majke. Žena za takvog muškarca predstavlja onda stalnu opasnost; takvi muškarci ili ostaju trajno neoženjeni, ili nesvjesno biraju tip kastrirajuće žene. I u ovom slučaju, kao i u svim ostalim, uspješno, manje uspješno ili neuspješno vaspitanje još u ranom djetinjstvu odrediće budući odnos muškarca prema ženi.

Ravnodušan pogled muškarca na ženu označava različit tok muškog erotsko-seksualnog života: lišenog majčinske ljubavi, izloženog uticaju loše majke, snažno pogođenog nekom neuspjelom ljubavlju u adolescentnom dobu. Poslije ovakvih i sličnih ranih trauma u životu muškarca, njegove prirodne erotsko-seksualne potrebe može odvesti u različite oblike ponašanja. Tako je moguće da postane homoseksualac (dakle, ne urođen, već stečen), potom mrzitelj žena, ali moguće je da se približi i nekom aseksualnom obrtu u polnom životu. Ravnodušan pogled prema ženama kod muškarca „prirodan” je kod evnuha i u slučajevima organskih poremećaja hormona i muškog organa za snošaj i oplođavanje.

Poslovan pogled na ženu počeo je preovlađivati od vremena industrijske revolucije na Zapadu i uspona kapitalizma, da bi u današnje vrijeme zauzeo skoro pretežno mjesto u odnosima muškarca i žene, svodeći lagano, i prirodnu potrebu za ljubavlju, kao i prirodnu potrebu za polnim odnosima sa suprotnim polom na poslovnu mjeru koja vodi brigu u prvom redu o korisnosti odnosa među polovima.

I posle svih ovdje, na brzinu nabrojanih „pogleda muškarca na ženu”, ovaj poslovni pogled ukazuje na vrhunac otuđenja čovjeka od čovjeka, samim tim i na otuđenje muškarca od žene i obratno. Umjesto pogleda simpatije, onda moguće ljubavi, muškarac posmatra ženu (ali sve češće i žena tako gleda muškarca) kao objekt, a ne subjekt u komunikaciji. Ljubav se izopačila u blud (kada su u pitanju polni odnosi), a egzistencijalna komunikacija buberovskog Ja-Ti odnosa, pretvara se sve češće u korisnost (prije svega materijalnu) međusobnih odnosa.
Ne znam koliko sam uspio da u ovoj kratkoj skici odnosa (pogleda, gledanja i viđenja) muškarca prema ženi nešto kažem o stvarnim odnosima, danas, među polovima. Sigurno je da su ovi odnosi daleko složeniji i raznovrsniji nego što sam ih ja ovdje prikazao, samo na osnovu površnog „pogleda” muškarca na ženu.

Ostaje mi da kao hrišćanski antropolog (po mogućnosti objektivan posmatrač realnih zbivanja među polovima danas), s jedne strane žalim zbog napredovale pojave otuđenja među ljudima u svijetu (sljedstveno onda i među polovima), s druge strane da se nadam popravljanju ovakvih odnosa u budućnosti. Bitno je pri tome pitanje da li se ljudi (kao pojedinci, ne kao narodi) mogu mijenjati u toku jednog, relativno dugog života. Da li se, dakle, potcjenjivački, ravnodušni, uplašeni, bludni, a posebno poslovni pogled muškarca na ženu (i naravno, sve češće, takvi isti pogled žene na muškarca) mogu ispraviti ili ne mogu. Ubjeđenja sam da je takvo ispravljanje moguće, ostaje, naravno, pitanje – kako”.

Odlomak iz knjige Vladete Jerotića “O braku”, izdavač Zadužbina Vladete Jerotića.