Darko Rašković: Vatrogasci su obični ljudi, dok se bore za život drugih, bore se da prežive

Crnogroski vatrogasci su u proteklih nekoliko dana, u borbi sa vatrenom stihijom koja je zahvatila, ne samo poluostrvo Lušticu, već dobar dio Crne Gore pokazali i dokazali svoje ljudske i herojske vrijednosti.

Oni su međutim, u našem društvu omalovažavani, zakonom i platom, kao i gledanjem običnog svijeta, mišljenja je profesionalni vatrogasac, pomoćnik komandira za oprerativne poslove Službe zaštite i spasavanja u Herceg Novom, Darko Rašković.

– Vatrogasca niko ne zove kad mu je dobro, zovu ga kad je potreban. Nije to samo kod požara. To je vađenje ljudi smrskanih glava iz auta, to je skidanje ljudi koji se objese, automobilske nesreće… Nakačili su nam svašta, a prosječna plata je ispod one koju primaju ljudi koji rade u kancelarijama, pod klima uređajima u normalnim radnim uslovima – navodi Rašković.

On se nakon 4 dana borbe sa vatrom na Luštici vratio kući da promijeni odjelo, vidi porodicu, nešto prezalogaji na par sati, a onda večeras ponovo na požarište. Na terenu nema odmornih ljudi, iako ima dosta dobrovoljaca. Darko otkriva da je teško raditi sa ljudima koji nemaju nikakvog iskustva u gašenju požara, što im, uprkos činjenici da su dobrovoljci potrebni, stvara dodatnu odgovornost i napore.

– Ima dosta dobrovoljaca, ljudi sa strane, ljudi dobre volje, ali ogromna je obaveza prema tim ljudima. Morate ih pripaziti da se ne povrijede, da ne krenu nekud gdje ne bi smjeli, jer to nisu ljudi obučeni za ovakve situacije. Ružno je reći, ali prave nam nekada poteškoće u poslu, umjesto da stvarno pomažu. A opet, morate biti normalni, strpljivi i obazrivi prema svakome, jer jako je malo opreme, a i neki pojedinci pokušavaju da iskoriste svoj ugled ili moć kako bi od vatre sačuvali neku svoju imovinu – otvoreno priča Rašković.

Darko ima 43 godine, a 17 godina radi kao profesionalni vatrogasac,a najdramatičnije što je doživio na Luštici jeste vatreni pojas dužine kilometar i po koga je trebalo savladati.

– Umor je veliki, a ja imam jedan kamion tamo i dva kamiona su mi na potezu Ponta Veslo. Te kuće kako su spašene, ja to nisam mogao da vjerujem svojim očima. Kako da garantujem bezbjednost ljudi sa kamionom starim 40 godina i sa dvije cistjerne pored toga? Kako će oni biti bezbjedni? Ne smijem da pružim crijeva nigdje, zato što imam samo taj jedan kamion sa pumpom, koji moram da premještam sa mjesta na mjesto, gdje vatra dođe blizu kuća – opisuje situaciju na terenu Darko i ukazuje na slabu koordinaciju među komandirima službi „koji se bore za premoć da komanduju, stavljajući na kocku živote svojih i mojih ljudi, koji su na tom pojasu“ – priča Rašković.
Smatra i da je pomoć iz vazduha kasno stigla, tek četvrti dan borbe sa vatrenom stihijom.

Međutim, srećan je što u 17 godina dugoj karijeri nikad nije dozvolio da mu se neko od kolega povrijedi, uvijek su se sa intervencija vraćali živi i zdravi. Nikada nije bilo ni greške koju su napravili on ili njegov tim.

– Ovo su savim obični ljudi. Vatrogasac ode da kopa za dnevnicu, pa ide na posao. Ode da okreči nekome kuću, pa na posao. Ode da nekome postavi vodu, da oštema za struju, pa na posao… radi dva ili tri posla da preživi, jer ne može drugačije da izgura. Neću da omalovažavam ničije zanimanje, ali prosječna plata vatrogasca u Crnoj Gori je na nivou nekoga ko radi pod klimom na kompjuteru, što radi u prodavnici. Zakon se mora mijenjati – poručuje Darko, pun emocija. Ne pada mu, ipak, na pamet da promijeni posao, jer ga voli, baš kao i ljudi sa kojima svakodnevnbo radi.