NAJLJEPŠI I NAJHRABRIJI NIKŠIĆANIN IKADA: Četnici ga mučili u italijanskom zatvoru, a on se smijao smrtnoj presudi (FOTO)

Čedomir Čupić zvani Ljubo se rodio 1913. godine u Americi, u porodici iseljenika iz Crne Gore, od oca Save i majke Stane. Bio je jedno od desetoro djece. Živjeli su između Sjeverne i Južne Amerike dok se nisu vratili u otadžbinu, pravo u Nikšić, tridesetih godina. Tu je završio gimnaziju, a potom upisao Pravni fakultet u Beogradu. 1940. godine postaje član Komunističke partije Jugoslavije.

Nakon sloma naše zemlje u Aprilskom ratu napušta Nikšić koji su okupirali italijanski fašisti i odmah po izlasku iz grada pristupa grupi provjerenih komunista i skojevaca koja će se nešto kasnije transformisati u Nikšićki partizanski odred “Đuro Đaković”.

Vršio je funkciju političkog komesara jedne čete ovog odreda, ali je aprila 1942. godine zarobljen tokom borbi sa četnicima na Kablenoj Glavici.

Sproveden je u italijanski zatvor u Nikšiću gdje je divljački mučen, ali bez efekta. Bio je herojskog držanja i prkosan, kao što se moglo i očekivati, jer da je pokleknuo sada o njemu ne bismo trošili riječi. Otišao je toliko daleko da svojoj porodici i rodbini pošalje poruku da im slučajno ne padne na pamet da mole za njegov život.

Zatim mu je suđeno. Javno. On je to iskoristio za ciljeve borbe svoje političke organizacije, i za ciljeve borbe vojske kojoj je pripadao, pa je ne samo otvoreno govorio o kolaboraciji četnika sa okupatorom, nego se bavio i samim postupkom, napadao sudije, dokazivao legalnost i legitimnost svojih postupaka. Zbog toga je presuda donijeta na brzinu, i on je sa grupom drugih boraca osuđen na smrt. Presudu je saslušao prkosno nasmijan, i to je ovekovečeno na ovoj fotografiji.

Streljan je od strane nikšićkih četnika 9. maja ispod Petrove Glavice, ali ne prije nego što je povikao: “Živela slavna komunistička partija!”. Pričaju ljudi da je čak i na gubilištu bodrio lokalno stanovništvo i podsticao ga na borbu, da je ostao na nogama nakon prvog rafala da bi glasno najavio dolazak slobode.

Takozvani najstariji crnogorski pilot Tomo Kovačević o tim danima decenijama je kasnije pričao sledeće:

 “Živio sam u Novosadskoj ulici, dobro se sjećam dana kada su Ljuba iz zatvora koji se nalazio u dvorištu jedne kafane svezanog vodili kroz grad. Sjećam se i toga dana, kada su ga odveli na strelište kod male crkve.

A na strijeljanje je pošao kao na svadbu. Uspravan, ponosan i gord. U streljačkom stroju su bila petorica četnika. Sjećam se da mu je prišao sveštenik, inače izbjeglica iz Hercegovine, i da je Ljubo nogom udario u njegov pehar. Sjećam se i kako je klicao partiji i Titu, na našem i engleskom jeziku i kako ga je četnički komandant nakon strijeljanja ovjerio metkom iz svog revolvera. Najtužnije je bilo kad su ga položili u već pripremljenu grobnicu. Vladala je jeziva tišina. Čuo se samo zveket oružja.

Okupator nije uplašio narod. Naprotiv, za sve nas Ljubo je toga dana postao legenda. Takav je i dan-danas.”

Naravno, neke okolnosti njegovog pogubljenja lako bi mogle da budu nakarikirane i naknadno dodate jer je mit o njemu već počeo bio da se širi kao požar. Ipak, to što ga je Tito 10. jula 1953. godine predsedničkim ukazom odlikovao Ordenom narodnog heroja govori u prilog toga da je cijela priča ipak provjerena i tačna.