“Na Adi Bojani me ujelo BIĆE zvano Dragana! Mislila sam da ću ostati bez prsta”
Lijepa je Ada Bojana. Baš je lijepa. Mir i tišina. Nema dreke, cike i ručnih frižidera. Nema čak ni muzike u jednom od rijetkih barova na plaži. Samo huk talasa. Gdje god pogledaš, more i pijesak. E, ispostavilo se da taj pijesak krije jednu zvjericu s kojom sam se upoznala, a da je nisam čestito ni vidjela. Zovu je Dragana.
Kao da me je neki đavo tjerao, nije mi bilo teško da vozim sto i kusur kilometara Jadranskom magistralom i da se skoro četiri sata topim u koloni. Kako smo stigli na plažu, jača polovina, ne toliko oduševljena mojim planom i programom, pita jel vredjelo. Jeste.
I taman što sam počela da uživam kao dijete dok me talasi zapljuskuju, osjetim prodoran bol u malom prstu desne noge – kao da sam nagazila na veći trn ili se posjekla na staklo. Ali voda kristalno čista i bistra, ništa sem pijeska. Riješim da zanemarim sve, ali nakon desetak minuta shvatim da moram iz vode jer baš boli. Pogledam prst– ništa. Krenem po vrelom pijesku ka tušu, do kog ima nekih sedamdesetak metara, al ne lezi vraže. Boli kao đavo. I boli sve više. Pokušam da pomjerim prst, ni da mrdne. A vidim i da je počeo da crveni prilično.
Krajnje smireno, da jača polovina ne bi primijetila kako opet nešto kmečim, kažem mu da nešto nije u redu i da vidi za šankom u baru šta može biti. Meduza, možda…
Nekako se u međuvremenu dovučem do tuša u nadi da će hladna voda pomoći, ali ništa. Samo sve jači bol, kao da mi je neko stavio prst na roštilj, a eto ih i mučnina i vrtoglavica. I dok se tako u neslavnom izdanju držim za tuš, lakim kasom junački stiže jača polovina, bos po vrelom pijesku, i kaže – stavi nogu u vruć pijesak, ujela te riba. Tu, na prelijepoj Bojani, probao me je morski pauk, riba koju zovu Dragana, kažu, najotrovnija riba na Jadranu.
Hm. On to mene zeza. Šta ću, stavim nogu u pijesak, čiju vrelinu nisam ni osjetila od užasnog bola koji već postaje skoro nepodnošljiv. Ali, ne znam kojim čudom, počinje da djeluje. Boli i dalje đavolski, ali nema sumnje, manje. I sve manje.
Ubrzo eto mene pod nadstrešnicom, dopola u hladu, s kafom koju je dragi u međuvremenu ulovio i s nogom u vrelom pijesku, pokušavam da shvatim šta se dogodilo.
E, pa dogodilo se da me je ujeo morski pauk, riba za koju kažu da je najotrovnija na Jadranu, (latinskog naziva Trachinus draco, pa otuda valjda ono Dragana), da je prava napadačica i da skrivena u pijesku kidiše svojim otrovnim bodljama na sve što joj se približi – na rakove, manje ribe, mene…
Konobar mi u prolazu dobaci – pecka malo,a ?, a meni umalo oči ispale od bola. Kad sam uveče po internetu tražila svoju napadačicu, vidim da su, doduše baš rijetko, neki ribari zbog bola sebi odsijecali prst kad bi je greškom upecali. Ali srećom, njen otrov je termolabilan, toplota ga ubija, pa je zato najbolje odmah mjesto ujeda uroniti u vreo pijesak ili vodu pred ključanje. I tako držati pola sata. I prođe. A ostane priča za društvo.
Konobar dodaje da pazim ako ću još jednom u vodu jer može ona opet isto. I smije se. Naravno da sam otišla u vodu. Znam šta je lijek, pa nek bode ponovo. A Adu neću vidjeti neko vrijeme sigurno. Dok opet ne dođe ljeto.
