Ovo su najbogatiji Srbi, a evo kako im danas ide - Volim Podgoricu

Ovo su najbogatiji Srbi, a evo kako im danas ide

Uz sav užas devedesetih koji je u samo par godina pogodio Srbiju, u uslovima sankcija, u ratnom okruženju, krizi i nemaštini taj period iznjedrio je i prve srpske bogataše.

 

U periodu dužem od dvije decenije srpski tajkuni bili su čas uzdizani u nebesa, čas teško blaćeni, proganjani, hapšeni… Ipak, gotovo svi i danas rade, a njihovi biznisi su manje ili više uspješni.

Prema pojedinim, doduše nezvaničnim, proračunima prije nego što je ekonomska kriza uzdrmala i srpsku ekonomiju, bogatstvo samo desetak najvećih privrednika mjerilo se milijardama eura. Tako je, navodno, 2009. godine 10 ljudi u svojim rukama držalo čak oko 30 odsto BDP-a Srbije, ili skoro 10 milijardi eura.

Samo Miroslav Mišković je u zenitu svoje moći, 2008. godine, zauzeo vodeću poziciju Forbsove liste najbogatijih biznismena na Balkanu. Prema tadašnjoj procjeni Forbsa, njegovo bogatstvo iznosilo je oko šest milijardi eura.

Bogoljub Karić je 2005. na Forbsovoj listi proglašen za 21. najbogatijeg biznismena u Evropi. Takođe, na ovoj čuvenoj svjetskoj tabeli najvećih bogataša godinama su se nalazili i Filip Cepter, Miodrag Kostić, Petar Matijević…

Uz izuzetak Ceptera, koji je svoj biznis započeo u Austriji a u Srbiju došao već kao bogat čovjek, svi ostali srpski tajkuni svoje poslovne imperije počeli su da grade u Srbiji.

Zanimljivo je da je za većinu njih zajedničko to da su u mladosti bili uspješni sportisti i da su na početku karijere ulazili u politiku. Većina je sjedjela u vladama Slobodana Miloševića, ali prije ili kasnije postali su bliski i sa demokratama.

Petar Matijević: Najvažnije je donijeti odluku

Matijević je rođen u blizini Knina, a nakon završene srednje trgovačke škole, zapošljava se kao poslovođa u zagrebačkoj „Slaviji”. Bio je vlasnik restorana i picerije u Zagrebu, ali početkom rata sve prodaje i seli se u Novi Sad.

U intervjuu za hrvatske medije prije dvije godine istakao je da “čovjek da bi uspio, mora imati viziju”.

“Često kažem da sam još kao dječak, čuvajući dvije svinje, razmišljao o tome kako bi bilo da ih imam sto. Sigurno bi mi bilo bolje i isplativije nego s ove dvije, mislio sam tada, pa tako i sada”, rekao je Matijević.

On je od male zanatske radnje napravio vodeću firmu u proizvodnji mesa. Prema pisanju pojedinih medija, Matijević je navodno prve velike pare zaradio prodajom ćurećih bataka iz Italije sumnjivog kvaliteta pošto ih u ratno vrijeme niko nije kontrolisao.

Nakon što je početkom devedesetih kupio nekoliko kombinata u Vojvodini, osnovao je mesnu industriju, zbog čega danas nosi nadimak “srpski kralj mesa”.

“Odmalena me fasciniraju velike brojke. Visoka produktivnost, niski troškovi i optimalan kvalitet uz praćenje zahtjeva tržišta, osnova su svega. Svi koji misle i ponašaju se drugačije završavaju na smetlištu privrede. Mnogi me pitaju kada stati i uživati u plodovima svoga rada. Mišljenja sam da stajanja nema. Ja se najbolje odmaram dok žurim naprijed, a najvažnije u svemu je donijeti odluku, pa makar bila i pogrešna”, naveo je Matijević.

Mesna industrija „Matijević“ danas ima oko 200 gotovih proizvoda, jednu od najveću klaonica na Balkanu. Takođe, Matijević ima više od 130 maloprodajnih objekata, 20 firmi i četiri hotela.

Filip Cepter: Nema snove, ima planove

Odgovarajući na pitanje jednog nedjeljnika koji san bi još želio da ostvari, Cepter je odgovorio: „Ja nemam snove, imam samo planove.”

Završio je Ekonomski fakultet u Beogradu. Pravo ime mu je Milan Janković, ali ga je promijenio u Filip Cepter jer je, kako je sam isticao, pogodnije za svijet biznisa. Cepter je jedan od rijetkih biznismena koji je najveći novac stekao u inostranstvu i tek onda se vratio u Srbiju. Poslije diplomiranja je otišao u Austriju, gdje je radio kao prodavac kuhinjskog posuđa. Upravo na tom poslu, nakon što je 1986. godine u Beču osnovao preduzeće „Cepter“ za proizvodnju kvalitetnog posuđa, zaradio je više milijardi.

Danas je vlasnik kompanije „Cepter internešenel”, sa sjedištem u Švajcarskoj. Proizvodi luksuzno posuđe „cepter” u fabrikama u Švajcarskoj, Njemačkoj, Italiji, Poljskoj i u Republici Srpskoj, odakle je Cepter rodom.

Nedavno je rekao za list „Danas“ da je u Srbiju došao kao uspješan poslovni čovjek koji je kapital stekao isključivo u inostranstvu.

“To je ključna razlika između mene i većine onih koji su danas na srpskoj biznis sceni. Doduše, poznajem i nekoliko biznismena kojima se ne može pripisati sprega sa vlašću i politikom”, istakao je Cepter.

Na prozivke da je nemoguće zaraditi milijarde od prodaje šerpi Cepter je odgovarao da se „milijarde mogu zaraditi i na proizvodnji čačkalica, pertli ili kondoma, pa zašto ne i na posuđu“.

Bogoljub Karić: Pare su ležale na otpadu

Karić je jedan od rijetkih srpskih biznismena koji je bio bogat još u Brozovo vrijeme. Ipak, i on je basnoslovno bogatstvo stekao u vrijeme Miloševića.

Rođen je u Peći, a Prirodno-matematički fakultet završio je u Prištini. Ističe da ga je kroz posao uvjek vodila deviza “para vrti gdje burgija neće”. Bogoljub je sedamdesetih godina u garaži u Peći zajedno sa braćom i sestrom napravio radionicu za izradu ašova, motika i plugova. Firma “Tehničar” brzo je prerasla u prvu privatnu fabriku u istočnoj Evropi pod imenom “Kosovo univerzum”.

“Prve velike pare zaradio sam kao mladić. Išao sam pored nekog otpada u Peći i tamo vidio gomilu starih amortizera kako propadaju. Sinula mi je ideja da se taj odlični čelik može iskoristiti da se od njega napravi alat za razbijanje betona i zidova. I ta je alatka preplavila i naše i inostrane radnje. Bile su to prve velike pare, zarada ogromna”, pričao je Bogoljub.

Braća Karić su 1986. potpisali ugovor sa “Minel-inženjeringom” o izgradnji fabrike precizne opreme za prehrambenu industriju čiji bi proizvodi bili namijenjeni i ruskom i kineskom tržištu. Do početka devedesetih Karić već ima četiri svoje firme od kojih je jedna u Beogradu.

Bogoljub je uvjek isticao da je 90 odsto njegovog poslovanja vezano za inostranstvo. Na stalne optužbe da je bogatstvo stekao zahvaljujući bliskosti sa Miloševićem, ponavljao je da se obogatio u bivšem SSSR-u.

“Bili smo prva privatna firma još u vrijeme Gorbačova i kupovali preduzeća za nekoliko stotina hiljada maraka koja su koju godinu prije toga vrijedela više miliona”, naglašavao je Karić.

Bogoljub je 1999. postavljen za ministra bez portfelja zaduženog za privatizaciju 75 državnih preduzeća i za kapitalne projekte. Dao je ostavku par mjeseci kasnije.

Sudski postupak protiv braće Karić pokrenut je u januaru 2006, kada su Karići pobjegli iz zemlje. Optužnica protiv Karića podignuta je u septembru 2010, a njom se oni terete da su od 1998. do 2005. godine oštetili kompaniju “Mobtel” za milionski iznos. Nakon zastarijevanja slučaja, Karići su se ove godine iz Rusije vratili u Srbiju.

Miroslav Mišković: Počeo od drveta iz Bosne

Mišković se u mladosti vrlo uspješno bavio atletikom, ali je brzo pokazao i svoje poslovno umijeće. Rođen je u Kruševcu, a Ekonomski fakultet završio je u Beogradu. Tokom osamdesetih godina postao je direktor hemijske industrije „Župa” iz Kruševca. Tada ga preporučuju Slobodanu Miloševiću i on 1990. postaje potpredsjednik srpske vlade. Međutim, poslije samo šest mjeseci napustio je vladu i otvorio firmu „Delta M“, sa petoro zaposlenih.

U nedjeljniku „Vreme” iz 2006. Dimitrije Boarov piše da je Mišković veoma brzo stekao „prvi milion”.

“Svjedoci rasta njegovog biznisa tvrde da je tajna njegovog munjevitog uspjeha bila u tome da nijedan posao nije radio sa privatnim srpskim sektorom, nego sa direktorima preduzeća u društvenoj svojini”, naveo je Boarov.

Mišković tokom narednih godina kupuje sve što stigne, trguje sportskom opremom, kupuje preduzeće za proizvodnju bicikala, fabriku deterdženata, mineralnog đubriva, maloprodajni lanac trgovina, a kasnije će postati i ekskluzivni uvoznik i zastupnik proizvoda firmi: „Fijat“, „Lanča“, „Alfa Romeo“, „Nivea“, „Ferero“, „Najki“…

Iako je iznikao u vrijeme Miloševića, počeo je da investira i u demokratsku opoziciju. Najveći uspon imao je od 2002. do 2006, kada kupuje „Pekabetu“, „Podunavlje“, „Sunce“, PZP “Beograd”, „Autokomandu“, „Juhor“, „Bazar“, „Seme“, „Obuću“, poljoprivredna dobra „Napredak“, “Sombor”, Jedinstvo, PIK “Bečej” i druge firme.

U ispovesti nedavno objavljenoj u knjizi „Biznis klasa” Miše Brkića Mišković je otkrio kako je započeo biznis.

” “Delta” je prvi million zaradila 1991. na izvozu drveta iz Bosne. Dobili smo zajam od milion maraka od Tršćanske banke, sa sedam odsto kamate, prevashodno na bazi imena Miroslav Mišković. Te pare smo replasirali u Srbiji s 15 odsto mjesečne kamate. Kad je posao završen, banci smo platili kamatu. Došlo je vrijeme za naplatu kredita, a nama je ostajalo 30-40 odsto dobiti na ime kursnih razlika. Iz zarade od tog posla kupili smo drva u Bosni i počeli da ih izvozimo. Za četiri-pet mjeseci zaradili smo milion maraka. Za razliku od drugih, nisam ulagao u kuće, automobile, jahte, avione, luksuz, nego u razvoj firme”, rekao je Mišković.

On je u novembru 2012. uhapšen. Teretio se za utaju poreza. Nepravosnažno je osuđen za navodnu utaju poreza.

Miodrag Kostić: Kupuj kad drugi ne vide vrijednost

 

Kostića je javnost najviše upamtila kada je 2003. kupio tri šećerane za po tri eura. Od tada ga prati nadimak „kralj šećera”.

Kostić je rođen u Vrbasu, gdje je i započeo prvi biznis. Počeo je da zarađuje još u 15. godini, noseći džakove cementa. U mladosti je bio perspektivan fudbaler, igrao je za FK Vrbas, ali školovanje nije zapostavio. Diplomirao je ekonomiju u Novom Sadu.

Prvu zanatsku firmu osnovao je 1983. godine i počeo da se bavi proizvodnjom kukuruznih pahuljica. Potom je 1989. imao firmu „MK Commerce”, sa samo pet zaposlenih. Njena delatnost je u početku bila usmjerena na snabdijevanje industrije šećera svim pratećim rezervnim djelovima, kao i na trgovinu poljoprivrednim proizvodima i poljoprivrednom mehanizacijom, a zatim je svoje poslovanje proširila na proizvodnju poljoprivrednih proizvoda i šećera.

Jedan od prvih privatnih poslova bila je nabavka i ugradnja rezervnih djelova za energetske blokove. I to je bilo prije posla sa proizvodnjom kukuruznih pahuljica.

„MK Group” je danas jedna od najuspješnijih kompanija u Srbiji, u čijem se sastavu nalazi više od 35 povezanih preduzeća koja posluju u zemlji i inostranstvu. Bavi se strateškim vođenjem poslovanja i korporativnim upravljanjem u oblastima poljoprivrede i poljoprivredne industrije, turizma, upravljanja nekretninama, IT tehnologije, finansija… Poljoprivredni biznis je proširio i na Ukrajinu, gdje obrađuje stotinak hiljada hektara.

Kostić je do 2000. godine bio direktor DS-a, a poslije petooktobarskih promjena više se nije eksponirao politički. On je vjenčani kum Nenada Čanka.

Kako je istakao u ispovijesti objavljenoj u knjizi „Biznis klasa” Miše Brkića, Voren Bafet mu je uzor. Osnov njegove filozofije je „kupuj firme kad im drugi ne vide vrijednost i to radi na dugi rok”. Na primjeru šećerana je očigledno da se i Kostić vodio tom parolom. Kada je u pitanju čuvena kupovina šećerana za samo devet eura, Kostić je navodio da je u taj posao uložio mnogo više novca. Prema njegovim riječima, šećerane su imale na desetine miliona eura duga, a isto toliko je uložio u investicione programe.

Milan Beko: Ko nauči da sluša…

„Kapital diktira pravila igre”, krilatica je kojom se vodi Milan Beko. Iako je diplomirao na Saobraćajnom fakultetu, nikada nije radio u struci. Prvi posao mu je bio u marketinškoj agenciji „Spektra”. Ubrzo je postao njen suvlasnik zajedno sa Vladimirom Popovićem Bebom, kome kasnije prodaje svoj udio.

Kako je sam isticao, tu je naučio da sluša, „a ko nauči da sluša umije i da naređuje”. Ova agencija je pod Bekovim vođstvom radila izbornu kampanju opozicione Demokratske stranke za vanredne parlamentarne izbore 1993.

Beko ubrzo osniva spoljnotrgovinsko preduzeće „DiBek“, koje trguje robom široke potrošnje, proizvodima od drveta i agrara i distribucijom proizvoda farmaceutskih kuća.

Beko se nije libio učešća u politici. Bio je i Miloševićev ministar za privatizaciju, a zatim u Saveznoj vladi ministar za privredu i kum Zorana Đinđića, kome je pomagao u kampanji. On je autor Zakona o privatizaciji koji je važio do 2001. Direktno je bio zadužen za prodaju „Telekoma” 1997, kada su 49 odsto vlasništva uzeli italijanski STET i grčki OTE.

U javnosti se spekulisalo da je dosta zaradio na prodaji „Telekoma”. Ipak, mnogi mu odaju priznanje jer je uspio da ubijedi Italijane da kupe telekomunikacionu kompaniju države pod sankcijama.

Iz vlade je otišao „po zadatku” na mjesto izvršnog predsjednika UO grupe „Zastava Kragujevac“. Dospio je u žižu javnosti zbog „spornog” udjela u kompaniji „Rapid”. To je bio jedan od razloga da 2001. napusti zemlju i preseli se sa porodicom u Italiju. Ipak, nakon godinu dana se vraća i započinje ozbiljnije učešće u privatizacijama koje su u to vrijeme bile u punom jeku. Sa Miroslavom Miškovićem ulazi u „C market“, ali vrlo brzo izlazi iz tog posla. Kupuje akcije mlekara, „Luke Beograd“, „Večernjih novosti“, „Keramike Kanjiža“…

U poslovnim krugovima Beko važi za jednog od najbriljantnijih biznismena koji posjeduje izuzetnu pregovaračku moć i oštroumnost.

Na Biznis forumu na Kopaoniku 2013. rekao je da “put do investicija kod nas vodi samo uz političkog sponzora, a ne konkurentnim putem”.

Teško je ranjen u novembru 2014. ispred svoje kuće na Senjaku dok je izlazio iz automobila. Beko se od tada gotovo ne pojavljuje u javnosti.

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com