Početna » PG INFO » Aktuelno » SVJEDOČENJE PODGORIČANKE: Izujedao je pas; vlasnik mirno posmatrao pa pobjegao

SVJEDOČENJE PODGORIČANKE: Izujedao je pas; vlasnik mirno posmatrao pa pobjegao

Šetnja ljubimaca – pasa i to onih velikih bez povoca, uobičajena je slika u Podgorici i većina građana se, silom prilika, na to navikla.

Razjareni dobernam, pit bul terijer, kane korso dovoljno je da se samo zalete pa da slede krv u žilama….  Najprisutniji su na frekvetnim mjestima: Njegoševom parku, na Gorici, parku Kruševac, kod Univerzitetskog centra…. tamo gdje roditrelji izvode sasvim malu djecu ili se ona nešto starija sama igraju.

Uz pse bez povoca, kao po pravilu, idu njihovi vlasnici, sa univerzalnim odgovorom na primjedbu da time izlažu opasnosti ljude, pogotovo djecu: „Neće, neće”!

Gotovo da nema dana bez vijesti o nekom napadu psa. Ovo je priča o jednom takvom slučaju – tipičnom po mnogo čemu.

Našu čitateljku iz Podgorice M. Ž napala su dva razjarena, velika psa, dok je u šetala svog maltezera, izgrebali je i ugrizli za ruku. Zubima su tražili njeno lice i vrat, ali je uspjela da se odbrani. Sve se  odigralo pred očima vlasnika te dvije zvijeri, koji se nije ni pomjerio sa mjesta da bar provjeri šta se dešava.

Vlasnik psa na kraju pobjegao

„1. septembra na Bulevaru Džordža Vašingtona, na parking prostoru kod Profesorske zgrade napala su me dva bijesna, krvoločna psa. Šetala sam svoje kuče – maltezera, propisno, bio je na povocu, kako to obično i radim. Uglavnom sa psom šetam osvijetljenim stazama, gdje ima ljudi, zbog toga što sam vrlo često nailazila ne samo na pse lutalice, nego na nešto što je mnogo veći problem – ljude koje vode opasne, velike pse, bez povoca i korpe”, tako počinje priču naša sagovornica, vidno potrešena i poslije dvije sedmice od nemilog događaja.

“Krenula sam preko parkinga i odjednom sam osjetila jak udarac u desnu butinu. U trenutku su se ispred mene stvorila dva psa. Nedaleko od mene stajala je grupica ljudi, koliko tačno njih ne znam bio je mrak, sve se dešavalo oko pola devet. Pokušala sam da odgurnem pse, jer oni obično napadaju male pse, jedva sam uspjela da podignem svog psa. Međutim, psi postaju sve agresivniji, reže, skaču uz mene i vuku mog psa”.

U tom šoku, naša sagovornica doživljava još jedan – vlasnik psa ne reaguje.

“Niko od ljudi koji su bili u blizini nije reagovao. Prema mojoj procijeni vlasnik je stajao na nekih sedam – osam metara i uopšte nije reagovao. Samo sam čula nekog, vjerovatno prolaznika da je rekao zovite Hitnu pomoć i ništa više”.

Sve to je posmatrao i jedan čovjek sa parkinga, kome je bila okrenuta leđima, i koji je mislio u prvi mah da se ne dešava ništa strašno, da se psi samo igraju:

“U momentu kada su psi počeli da skaču na mene, ja sam vikala:“Sklonite pse, zaklaće me“! Ne sjećam se ni šta sam sve govorila jer sam bila u velikoj panici, jer taj razjareni pas skače i pokušava da povuče mog psa, a drugi udara mene i ja se branim tako što ga udaram nogama. U jednom trenutku pas je krenuo prema licu, vratu. Branila sam se i ne znam kako sam uspjela da se odbranim. Zario mi je zube na nekoliko mjesta na ruci”!

Koliko je trajala tačno borba sa psima, naša sagovornica od šoka ne zna, procjenjuje – najmanje 4-5 minuta.

Ne zna, kaže ni šta bi se desilo da je nije spasio prolaznik, od težih posljedica su je dijelile sekunde, jer se jedva održavala na nogama…

“Na sreću, čovjek sa parkinga kada je otvorio prozor, čuo je da vičem, otvorio mi vrata od svojih kola i pomogao mi da uđem. Tek u tom trenutku mladić dolazi po svoja dva psa koja su imala ogrlice, po čemu i znam da su to vlasnički psi, a ne lutalalice i bježi prema zgradi Rektorata”.

U Urgentnom centru nije joj pružena pomoć

“U toj panici, prvo sam otišla do Urgentnog centra. Ruka mi je bila užasno otečena. Moj život je bio ugrožen, bila sam u strašnom šoku. Ušla sam u Urgentni, bilo je desetak pacijenata koji čekaju. Osoblje me uopšte nije registrovalo, nijesam imala koga da pitam za informaciju! Na kraju sa se obratila medicinskoj sestri i rekla joj da moram da uđem kod doktora, na šta mi je odgovorila”: Vidite sa ljudima koji čekaju ovdje i oni imaju problem.”

Ljekar u Hitnoj pomoći daje pogrešne informacije – Institut za javno zdravlje ne radi vikendom

“Bezuspješno sam pokušavala da pronađem nekoga da mi pomogne i tu me hvata još veća panika, odlazim do Hitne pomoći. Ni tu nijesam mogla odmah da dobijem pomoć, jer je bila u toku reanimacija, a onda i saobraćajna nezgoda kada mi je i tehničar rekao da moram da napustim prostoriju jer imaju prioritete. Tu jednostavno nije bilo više prostora, morala sam da izađem vani”!

Od ujeda je već prošlo sat vremena, a našoj sagovornici nije ukazana pomoć!

“Počinje da mi biva sve teže, hvata me vrtoglavica, i konačno uspijevam da dođem na red. Ljekar je imao krajne opušten pristup uz konstataciju:”Nije vam ništa, znate li koliko imamo ovakvih slučajeva”. Tu su mi jodirali ranu i dobila sam zaštitnu vakcinu. Na pitanje kakva je dalja procedura, ljekar mi je odgovorio da se javim Institutu za javno zdravlje, ali u ponedjeljak, pošto za vikend ne rade. Takođe, ljekar iz Hitne pomoći me nije uputio na to da treba da se javim ljekaru opšte prakse. Sve to sam saznala kasnije sama, tražeći informacije na internetu”.

Ne dovodeći u pitanje riječi ljekara iz Hitne pomoći da Institut za javno zdravlje ne radi za dane vikende, naša sagovornica je otišla do te ustanove tek u ponedjeljak, gdje je doktorica začuđeno pitala:“Zašto nijeste došli u subotu, mi radimo i na poziv“.

“Dakle, prošla su dva dana dok sam ja otišla do Institita, i provela sam te dane u velikom strahu da li je taj pas koji me je ujeo bijesan. Ovdje želim da naglasim, bar je to moj utisak da je Insitut za javno zdravlje primjer kako treba da funkcioniše zdravstveni sistem. Osjećaj da neko brine o vama, pri čemu takav odnos nije bio samo prema meni već i prema ostalima, jednostavno to je njihov sistem rada”, kaže naša sagovornica:

“Doktorica u Insititu me je uputila da najkasnije dva dana od ujeda, ukoliko nijesam uspjela naći vlasnika psa koji bi mi rekao da li je pas testiran na bjesnilo, moram da primim vakcinu protiv bjesnila. Takođe, doktorica mi je rekla i da već određeni period nije registrovan nije slučaj bjesnila u Crnoj Gori i da se smatra iskorijenjenim, ali da ipak ne treba ostaviti prostor za nagađanje. Odlučila sam naravno da primim vakcinu protiv bjesnila, jer znamo da ukoliko se dobije bjesnilo da je to neizlečivo. Ljudi iz moje okoline su mi govorili da ne brinem toliko, jer je vlasnik vjerovatno vakcinisao psa, ali da li to očekivati od tako neodgovornog čovjeka? Takođe, znam da mnogi vlasnici to izbjegavaju jer vakcinacija pasa košta 25, 30 eura”.

Krivična prijava protiv vlasnika psa, policija ne može mnogo da uradi

Prema služenoj dužnosti Hitna pomoć obavještava Centar bezbjednosti da imaju pacijenta sa ujedom psa.

“Dva policajca su došla negdje oko 23 h i uzeli izjavu gdje se i šta desilo. Trebalo je da ti policijaci odu kod ljekara kako bi dobili kliničku sliku ali je ljekar već bio otišao. Policajac me je upoznao sa kompletnom procedurom i pravom da mogu da podnesem krivičnu prijavu protiv NN lica, što sam i uradila. Nijesam mogla da čekam naredni dan, jer mi je pred očima bila slika gdje mi se sve to izdešavalo – to je blizu spomenika Svetog Petra Cetinjskog i znamo koliko tu šeta roditelja sa djecom. Zaista nemam primjedbi na način na koji su me primili u CB Podgorica, objasnili su mi sve, i napomenuli da u ovakvih slučajevima mogu malo toga da urade.”

A mogli su bar da naprave fotografije građanina kojeg su izujedali psi, i tako obezbijede dokazni materijal!

Ni poslije dvije sedmice, policija nije ušla u trag vlasniku psa.

“Sada je to neko čekanje, da ja prepoznam vlasnika psa, da kažem gdje sam ga vidjela, da slikam, da saznam ko je, maltene ja vodim istragu. Prijavila sam tog čovjeka jer mislim da to treba svi da urade, zapravo to je moj doprinos opštoj bezbjednosti”.

Naša sagovornica prisjeća se nereado i još jednog lošeg iskustva sa psima.

“Mog sina je prije dvije godine, takođe ujeo pas u blizi škole u Podgorici. Krvoločni pas, koji se trenira da napada i ujeda čovjeka, a koji je bio pušten da šeta slobodno pored škole “Radojica Perović”. Moj sin je vodio psa kada ga je napao drugi pas i kada mu je umalo bila prekinuta tetiva. Pod prijetnjom krivične prijave, vlasnik tog psa je tada odveo psa na testiranje o našem trošku, nakog čega je moj sin morao da se vakciniše protiv bjesnila”.

Šta kaže Zakon

U skladu sa “Odlukom o uslovima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja sa napuštenim i izgubljenim životinjama” držaoci pasa u obavezi su da svoje ljubimce drže u ograđenom prostoru – kućica za pse ili u ograđenom dvorištu, koje mora biti prilagođeno njegovoj veličini, tako da ga pas ne može napustiti, a iz dvorišta se izvodi samo na povocu koji odgovara veličini i snazi psa.

Opasnog psa izvodi samo punoljetna osoba na kratkom povocu dužine od 1,5 m i sa zaštitnom korpom.

No, pitanje je na osnovu kojih kriterijuma se određuje da li je pas opasan, pošto u Zakonu to nije precizirano.

U Zakonu, takođe piše, a čega se malo ko pridržava, da se kućni ljubimci mogu izvoditi na javnim i drugim površinama, osim na javnim zelenim površinama koje su uređene kao cvijetnjaci ili travnjaci, dječjim i sportskim igralištima, pijacama, kupalištima, grobljima i šetalištima.

Ukoliko se utvrdi da držalac psa ne postupa u skladu sa odredbama Odluke, Služba komunalne policije će donijeti upravnu mjeru, odnosno izdati prekršajni nalog ili podnijeti zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka radi kažnjavanja držaoca psa, a previđene su i novčane kazne…. Sve to, bez sumnje lijepo zvuči, no u praksi je posve drugačije…

Naša priča otvarila je mnoga pitanja – od lične odgovornosti, opšte bezbjednosti do Zakona koji ne pruža valjan okvir za adekvatno reagovanje.

Ponudićemo, kako nadležnim tako i brojnim NVO za zaštitu ljubimaca koji su, inače vrlo glasni kada treba zaštiti prava životinja, da iznesu, ukoliko imaju rješenje za ovaj nimalo bezazlen problem.

Samo da kraju ne bude, ono od čega nema vajde – reakcija na reakciju?!

 (Antena M)

Check Also

UŽAS: Obješen pas, prolaznici šokirani

Šokantna fotografija počela je da kruži društvenim mrežama, a snimljena je danas u sarajevskom naselju ...

Pas dječaku sa autizmom potpuno promijenio život

Zahariju je 2010. dijagnostikovan autizam, disleksija, anksioznost i hiperkinetički poremećaj. Njegovo stanje je brzo počelo ...

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *