Ova braća imaju fakultetsku diplomu i po tri zanata u rukama: Odbijaju državni posao i inostranstvo, ali stvaraju čaroliju (FOTO) - Volim Podgoricu

Ova braća imaju fakultetsku diplomu i po tri zanata u rukama: Odbijaju državni posao i inostranstvo, ali stvaraju čaroliju (FOTO)

Dejan i Nikola imaju 30 i 28 godina i primer su kakvog nema puno u okruženju.

Braća Dejan (30) i Nikola (28) Zdravković iz sela Kušiljevo kod Svilajnca, koji imaju po fakultetsku diplomu i po tri zanata u rukama, otvorili su umjetničku radionicu u kojoj rade ono što vole i zbog koje odbijaju i državni posao i odlazak u inostranstvo.

Dejan je završio Fakultet likovne umjetnosti, a Nikola Fakultet ekološke poljoprivrede i radi kao pomoćni nastavnik u Poljoprivredno- veterinarskoj školi u Svilajncu.

Obojica su uz fakultetska zvanja i već iskusni električari, moleri i stolari.

Zajedno, oni u svojoj radionici restauriraju nameštaj, slikaju zidne površine na stotinama kvadratnih metara, izrađuju od poliestera domaće životinje u prirodnoj veličini.

Neće iz Srbije, zamijenili varoš selom

– Ne jurimo državne poslove, ne planiramo odlazak iz Srbije, čak smo prodali kuću u Svilajncu i sa roditeljima se preselili u selo Kušiljevo, da bi imali veliku radionicu, svoju baštu, stoku, zdravu hranu- priča Dejan. U toj radionici Dejan i Nikola stvaraju svoja mala čuda. Prvo od njih je zapravo, kako su uopšte jedan umjetnik i jedan stručnjak za ekološku poljoprivredu u istom poslu. Dejan kaže da je to prva stvar – najviše vjerujete članu porodice.

– Mi smo firmu otvorili prije dvije godine, ali se sličnim stvarima bavimo od djetinjstva. Odrasli smo u djedinoj stolarskoj radionici, ja sam u petom razredu osnovne škole radio duborez. Onda smo kao momci, zbog ne baš sjajne porodične situacije, radili kod električara, stolara, molera. Tako smo naučili nekoliko zanata. Kada smo i brat i ja završili fakultete nekako smo obojica krenuli ka kreativnom poslu, ka onom što znamo oduvijek. Počelo je sa restauracijom namještaja, proizvodnjom suvenira, oslikavanjem zidova. Onda smo shvatili da imamo posla dovoljno za osnivanje firme- priča Dejan.

Braća su 2011. godine dobila ponudu koja se ne odbija- oslikavanje spoljašnjeg zida u Prirodnjačkom centru u Svilajncu. Riječ je o oko 650 kvadratnih metara.
Dejan je imao tek 24 godine i bio je kao umjetnik odgovoran za cio posao. Kaže da se nije plašio da li će znati, već od “publike”.

– Trebalo je slikati zidove visoke tri metra, a na akademiji smo najveću sliku radili u veličini 70 puta 100 centimetara. Dok slikaš tako veliku površinu, praktično ne vidiš sliku. Udaljavaš se, vraćaš, slikaš, udaljavaš da bi jasno vidio. Napolju je bilo 40 stepeni, mora munjevito da se radi jer se boja suši čim četkom dotakneš zid. A za to vrijeme 50 ljudi dolazi i odlazi i gleda svaki tvoj pokret. Samo mi je to bilo teško – sjeća se Dejan.

Osim stolarije, rezbarenja, oslikavanja zidova, pravljenja suvenira, Dejan i Nikola od skora prave i skulpture od poliestera. Bilo da su u pitanju lampioni od skoro metar i po, zub od jednog metra ili krava u prirodnoj veličini. Nikola kaže da finese ostavlja bratu koji je umjetnik, ali zapravo sve rade zajedno.

Vajaju krave u prirodnoj veličini

– Izradili smo lampione koji su pred novogodišnje praznike ukrašavali Svilajnac, ali i zub od metra koji je naručio jedan stomatolog, te pečurke od 70 centimetara visine. Kada smo shvatili da je Prirodnjački centar dinosauruse morao da naruči u Njemačkoj, riješili smo da pravimo domaće životinje.

– Naše figure nisu štancovane po kalupu, svaku vajamo posebno, svaka je unikat. Htjeli smo da budemo posebni po tome, pa neće 100 klijenata dobiti istu kravu u različitoj boji, već unikatnu- pojašnjava Nikola koji je u ovom bratskom timu “pomoćni” umjetnik ali i glavni za MARKETING, knjigovodstvo, poslovne pregovore.

Dejan je tihi momak od umjetnosti, ali pristaje da objasni kako od poliestera nastaje krava u prirodnoj veličini, ona koja je na Poljoprivrednom sajmu u Kragujevcu bila miljenik djece više nego žive krave.

– Za svaku životinju pravimo kostur od drveta ili metala i žice, stiropora, pur pjene, sve zavisno od toga gdje će stajati i šta je želja kupca. Onda se kostur praktično obavija takozvanim staklenim matom, to je nešto nalik na tkaninu od staklenih niti. A zatim se sve premazuje poliesterskom smolom i vaja željeni oblik- vrat krave, dio glave, noge… Materijal od koga je krava izrađena postaje tvrd i jak, Nikola i ja možemo da sjednemo na nju bez bojazni – objašnjava Dejan.

Braća Zdravković djeluju kao prosječni obrazovani momci od oko 30 godina, mada su sve sem prosječni. Teško je nazvati prosječnim nekog koji je stolar, električar, vajar, moler, umjetnik, stočar i ratar. Sve to, plus fakultetska diploma. Pod rukama Zdravkovića od bakine komode nastaje čarolija, od zida
talas koji prijeti, od poliestera krava kao živa.

– Radni dan nam je od ujutru pa dok ne zaspimo. Volimo da radimo, zbog toga je tako. Ne dogovaramo se specijalno ko će šta raditi, kod nas to nekako teče, spontano. Ovaj posao je naša prilika i ne želimo da je propustimo jer nikada nismo sanjali državni posao niti da budemo Svilajnčani koji idu u inostranstvo – kaže Dejan, slaže se Nikola.

I tada je sve o Zdravkovićima mnogo jasnije.

 

(Dijaspora.news/telegraf.rs)

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com