Početna » LJUDI » Heroji zajednice » Pogledajte potresnu priču mladog Roma koji je sreću našao u Podgorici

Pogledajte potresnu priču mladog Roma koji je sreću našao u Podgorici

Čovjek sanja onoliko sjajniju svijetlost, koliko je mračnija noć oko njega. A, snovi žive dok odjekuju srcem, a koliko će dugo u istom ostati zavisi jedino koliko imate snage pratiti ih.

No, kada bi ti isti snovi bili živi, kada bi imali tijela, i govorili kao što to činimo mi, ljudi, možete li zamisliti kakva bi bila boja njihove kože, kojim bi jezikom svjedočili o sebi, koju bi vjeru ispovijedali, i konačno, koji bi bili vrijedniji i privilegovaniji? Sve je to teško reći, jer se snovi na kraju predstave samo onima koji u njih vjeruju.

Početak etničkog čišćenja Srba i drugog nealbanskog življa, među kojima najviše Roma i Egipćana, 1999. na Kosovu i Metohiji, je ovog mladića zadesio kao dvogodišnjaka. A, ratni vihor će u mnogome odrediti njegovu dolazeću sudbinu. Njegovo ime je Albijon Neziraj, dvadesetogodišnji Rom, a njegova priča poruka je za sve nas.
„Rat je pored mira, odnio još mnogo toga. Moja porodica, nažalost, nije jedina koja je doživjela stradanje. 1999. sam sa majkom, sestrom i bratom kao izbjeglica došao u Crnu Goru. Iako se toga ne sjećam baš najjasnije, svjestan sam da je to trenutak kada ste sretni jer ste, naprosto, živi. To je trebalo da bude novi početak za nas. No, nedaće su se nastavile. Iako mi je teško da govorim o tome, moja majka je radila sve da nas prehrani. Nakon rata ona se ponovo udala, ali kako se kasnije pokazalo, za pogrešnog čovjeka. Sin mog očuha je imao problem sa alkoholom, i često je, pod uticajem istog, prijetio mojoj mami, a nerijetko smo moja sestra, brat i ja, bili žrtve fizičkog nasilja. Tada sam počeo da razmišljam o životu na, možda drugačiji način, često sam se pitao zašto Bog dozvoljava da ljudi poput mene pate, a da su pritom samo djeca. Teško je kada od djetinjstva pamtite samo nemaštinu i batine.

Sada znam da svi mi griješimo, niko, pa ni ja sam, nisam savršen, ali koliko zla nanesete nekome samo zato što ste dijete, zato što ste izbjeglica, zato što ste Rom, zato što ste drugačiji, samo i jedino zato? Godine su prolazile, ali stvari se nisu mjenjale. Batine su bile svakodnevne, nemir u kući. Sestra je ubrzo pobjegla od kuće, ali ja nisam imao kuda. Vjerovao sam da će se stvari promjeniti kada krenem u školu, ali tamo me je sačekalo neprihvatanje, pa čak i negodovanje sredine. Bio sam nepoželjan, samo zato što sam Rom. I danas se sjećam koliko često sam razmišljao hoću li ikad osjetiti ljubav porodičnog doma, hoću li steći prijatelja koji će me voljeti zbog onoga što nosim u srcu, a ne odbacivati zbog imena i boje kože“, iskren je Albijon.

Kako je vrijeme proticalo, ovaj mladić se sve više susretao sa nasiljem, a konsekvence su bile takve da je odsustvo iz škole postalo svakodnevno, pa docnije napušta školu. Ali, dva poznanstva će mu u cijelosti promjeniti život.
„Uveliko sam bio uvjeren da se nakon svega, ništa lijepo ne može desiti. Mislio sam da školu nikada neću završiti, i da sam ja samo jedan u nizu onih za koje pod suncem nema mjesta, te da ću čitav život provesti u izbjegličkom kampu u Podgorici. Ali, tada sam upoznao pastora Sinišu Nadaždina. On je i sam bio izbjeglica, pa je tako najbolje razumjevao probleme sa kojima se suočavamo. Po prvi put sam imao nekog na kog sam mogao da se oslonim. Siniša mi je pomogao da nastavim školovanje, ali je situacija u porodici, nakon izvjesnog vremena, postala nepodnošljiva. Tada sam odlučio da odem. Pastor je i tada bio tu za mene, kao i za sve ostale Rome u čijem kampu služi. Ubrzo sam se vratio i nastavio sa školovanjem“, dodaje ovaj snažan mladić.

Albijon otvoreno govori o tome koliko je djetinjstvo kakvo je imao uticalo na njega, pa i na način na koji razmišlja.„Kada ste odbačeni i kada ste drugačiji, i sami počnete da vjerujete da neke stvari ne zaslužujete, dugo sam mislio da nikada ništa neću postići, da uspijeh i život kakav vode svi ostali nije predodređen za mene, samo zato što sam Rom. Gledajući druge, razmišljanja su odlazila daleko da sam gotovo vjerovao da me ljudi nikada neće voljeti i prihvatiti, ali sam pogrešno razmišljao. Mi svi imamo pravo na ljubav, bez obzira ko smo, koliko smo stari, koliko imućni ili siromašni, koja je boja naše kose, očiju, kože, kojim jezikom govorimo, da li odlazimo u crkvu, džamiju, sinagogu. Temelj svih religija je ljubav i samo ljubav, ponosimo se kao vjernici, a zaboravljamo svrhu iste. Ako vi volite svoje, zašto ne dozvoljavete da drugi vole ono što je njihovo? Tu nemate odgovora“, dodaje Albijon.

Ovaj izvanredan mladić je ubrzo upoznao i Kejt Gazavej, koja je ušetavši u kamp u kome Albijon živi, njemu otvorila vrata novog svijeta punog novih mogućnosti.

„Kejt je 2016. u moj život donijela fotografiju, i to, možda, zvuči previše jednostavno. Ali, ona je u meni probudila talenat i pokazala, po prvi put, da vrijedim, baš kao i svako drugo ljudsko biće. Ono što sam vidio u fotoaparatu za mene je bio prozor u drugi svijet, a prije svega pokazatelj da ono gdje živim ima alternativu i da se snovi ostvaruju samo onima koji vjeruju dovoljno jako. Ubrzo sam se zaljubio u fotografiju i shvatio kolika je njena moć. Fotografija mi je pomogla da promenim, ne samo sebe, već i način na koji ljudi doživljavaju nas. Ubrzo sam počeo da štedim od stipednije koju sam primao, i kupio polovan fotoaparat. Neopisiv je osjećaj kada ugledate djelo čiji ste autor. A, gotovo godinu dana nakon susreta sa Kejt, ja fotografijom uspjevam da zaradim sasvim dovoljno“, otkiva ovaj skroman momak.

Fotografija je Albijonu bila most kojim je premostio mnoge predrasude koje vladaju o Romima. On kaže da ljudi ne vide dalje od nemaštine i drugačije bolje kože. Još otkriva da su ljudi uvek bili na distanci, jer vas ne žele u svojoj blizini, a da se ni sami ne zaptaju zašto. Loša slika o onima koji su ljudi, baš kao i svi ostali, dolazi samo od stereotipa ljudi koji ne žele da vide dalje od onog što su čuli. Ljudi vide djecu koja trčkaraju unaokolo, ponekad iscijepanih majici, ali ne vide ljubav koju ona šire i nose sa sobom. Ljudi vide nedaću i nemaštinu, ali ne i razdragan i veseo duh koji je ipak uvijek tu, uprkos svemu. Ljudi vide tek nešto tamniju kožu, ali ne i istu, crvenu krv koja teče ispod nje.

Da je Albijon, nakon svega što je preživio, uspio najbolje govori koliko istrajno vjeruje u dobro i koliko sa tim živi, ali tu nije kraj. Albijon je izložbu svojih fotografija imao u Podgorici, a ove godine one su stigle i do Brisela, gdje su oduševile javnost, jer nisu ništa manje iskrene od njega samog.

„Ljudi treba da nauče da vjeruju u sebe, koliko god bilo teško, i koliko god patnje bile velike. Svako uči na greškama, tuđim ili svojim, one su uvijek tu, ali to je znak da radimo i da želimo. Nikada ne smijemo stati da se hrabrimo. Kada čovjek želi pomoći sebi samom, pomoć će doći i od drugih“, poručuje on. Albijon ima želju jaču od svih ostalih, a to je da postane čovjek i neko ko će moći da pomaže siromašnima i djeci, a posebno siročadima. Do tada njemu preostaje usavršavanje, jer želi da o njemu govori uspijeh koji je postigao svojim srcem i radom. A, za kraj razgovra dodaje da je svaki san samo početak sna.

(Sana Life)

Check Also

Ljekari utvrdili: Aca Lukas laže, tukao je fotografa! Evo koje mu je povrede nanio!

Pjevač Aca Lukas danas je negirao da je tukao i povrijedio fotografa “Srpskog telegrafa” Milana ...

On je prvi Rom sa diplomom magistra u Crnoj Gori

Život Sokolja Beganaja, pedesetogodišnjeg Roma iz Nikšića danas se mnogo razlikuje od životne priče velike ...

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *