POSLEDICE NATO BOMBI: Osiromašeni uranijum ubija i Albance, oni o tome ćute - Volim Podgoricu

POSLEDICE NATO BOMBI: Osiromašeni uranijum ubija i Albance, oni o tome ćute

NATO avioni tokom 78 dana bombardovanja uranijumskom municijom zatrovali su veliki dio teritorije Kosova i Metohije, pa je i danas, najsavremenijom opremom, gotovo nemoguće locirati sva kontaminirana mesta. Svaki NATO metak od osiromašenog uranijuma, ako nije detektovan i izvađen, ubijaće praktično vječno, milijardama godina!

Ovako, za “Novosti”, u potresnoj ispovijesti govori potpukovnik Radomir Aleksandrić, koji je na Božić 1999, sa samo 29 godina, primio dužnost komandanta 52. ABHO (Atomsko-biološko-hemijska odbrana) bataljona na Kosmetu. Objašnjava da tek kada se uranijumsko zrno otkopa – ABHO uređaj “poludi”, a dok je u zemlji, jedva se detektuje aparatima. U međuvremenu, uranijum oksidira, kiša nosi genotoksične otrove dublje u zemlju i vodom dalje u lanac ishrane.

Kako svjedoči potpukovnik, svi naši oficiri na KiM 1999. su znali za opasnost od ove municije. Dodaje da je ABHO oprema bila neadekvatna tj. koncipirana za masovni atomsko-hemijski rat, a da smo bili suočeni sa podmuklim nuklearnim mini udarima.

U aprilu i maju 1999. ABHO jedinice Prištinskog korpusa su na 360 mjesta mjerile posljedice NATO udara na KiM neposredno po dejstvu neprijatelja. Rezultati ispitivanja su bili zbunjujući: “nešto povišena” radioaktivnost zabilježena je u okolini Prištine, aerodroma Slatina, zatim u Belaćevcu, Gračanici, Podujevu, Uroševcu, Prizrenu, Đakovici, okolini Dečana…

– To su bila minimalna odstupanja od prirodnog fona zračenja, odnosno, kako smo zaključili kasnije, mi smo imali instrumente za mjerenje “tona”, a trebalo je da merimo miligrame. Naime, na većini pregledanih lokacija meci od osiromašenog uranijuma su se duboko zarili u zemlju i nisu na prvi pogled djelovali kao prevelika opasnost. Tek posle agresije shvatili smo šta nas je snašlo – govori Aleksandrić.

Potpukovnik, inače rođeni Prištevac, tvrdi da bi se prave razmjere epidemije kancera posle “Milosrdnog anđela” na Balkanu mogle naslutiti tek ukoliko bi Albanci progovorili.

– U Lenjinovoj ulici u Prištini, gdje sam rođen i odrastao, a potom i živio kao oficir, gotovo da nema čovjeka od 45 do 55 godina koji nije obolio ili umro od raka – nastavlja Aleksandrić.

– Albanci s kojima sam odrastao pričaju mi da oni koji imaju novca idu u Tursku na onkološke klinike, a sirotinja, kao i svugde – dodaje on.

Slične Objave

Back to top button
WP Twitter Auto Publish Powered By : XYZScripts.com