“Imao je rupe umjesto očiju, ali je kompletna fizionimija sačuvana”!
Kada su otkopali sanduk, Giška je bio isti onakav kakvog smo ga u septembru 1991. zatekli na krevetu pored kog je bila njegova majka Milena.
Imao je rupe umjesto očiju, ali kompletna fizionimija je sačuvana. Njegov oblik lica, čelo isto… Božje čudo! Giška će posle ovoga za mene i ostale saborce biti Sveti Đorđe!
Ovim riječima za Kurir počinje ispovijest Milan Miško Janković, komandant Ravnogorskog odreda Srpske garde, prijatelj i saborac Đorđa Božovića. Naš sagovornik je neposredno prije sahrane u Crnoj Gori vidio netaknuto Giškino tijelo, o čemu je Kurir prvi pisao.
Sav sam se naježio
– Slavica, Giškina sestra, u petak mi je odmah poslala poruku da je njegovo tijelo netaknuto. Odmah sam javio našim saborcima i oni su jednako bili iznenađeni. Uvjerio sam se u to u Crnoj Gori, na groblju Martinika, jer nisam mogao da prisustvujem ekshumaciji. Uslijedio je šok. Sav sam se bio naježio. Nisam mogao da zaspim posle sahrane u subotu uveče. Bila je takva da je teško mogu opisati, ono je trebalo doživjeti i vidjeti. Takvo poštovanje… Najvažnije je da je ispunjena poslednja Giškina želja da počiva na tom groblju – priča Giškin prijatelj za Kurir.
Janković se sa sjetom priseća prijateljstva sa Đorđem Božovićem, sa kojim je dijelio dobro i zlo.
– Za mene je Đorđe bio čovjek u pravom smislu te riječi, jer boljeg i harizmatičnijeg od njega nisam sreo. Bio je pravedan, pošten, sušta dobrota… I kad je bio ljut, bio je pravičan. Njegovo netruležno tijelo mi je potvrda i opovrgavanje pojedinaca koji nisu bili na ratištu sa nama, a pričali su svašta, svakakve gluposti. Ovo će svako tumačiti različito, ali ko vjeruje, ovo je za njega božje čudo – rekao nam je Janković.
Zajedno se borili
On objašnjava da je kobnog 15. septembra 1991, kada je Giška poginuo, takođe bio na ratištu u Gospiću.
– U tom trenutku nismo bili na istom položaju. Za njegovu pogibiju sam čuo kasnije, pa u tom trenutku nisam vidio njegovo tijelo. Potom sam otputovao za Beograd i otišao u Giškinu kuću da izjavim saučešće. Ležao je u krevetu, na grudima mu je bio krst, a pored njega je plakala majka Milena. Takvog kakvog sam ga zapamtio, vidio sam ga i 26 godina kasnije, njegovo tijelo bilo je netaknuto, kao i taj krst – priča naš sagovornik, koji je ostao nepokretan kada ga je na ratištu pogodio dumdum metak.
Premještaj Giškinog tijela u porodičnu grobnicu obavljen je u subotu u selu Kuči u Crnoj Gori, a sahrani su prisustvovale brojne poznate ličnosti iz Srbije i Crne Gore, koje su došle da odaju počast ubijenom Božoviću.
– Brana Mićunović je ispao jedan i jedini prijatelj, koji je bio i ostao brat do kraja. Giškin kovčeg su nosili najmlađi gardista iz Milanovca i Marko Matić, sin Branislava Matića Belog. Poslije sahrane, organizovan je ručak u jednom restoranu na kome je guslar pjevao Giškinu pjesmu. Svi su pjevali poslednju strofu, sa njima i Brana. Svima su nam suze krenule koliko je sve bilo dirljivo – kaže Milan Janković.
