“Danas sam se isplakao kao nikad u životu, tako nisam plakao ni na sahrani mog malog Radenka”

– Ima tako dana, kao danas, kad mi prosto dođe. Naletim na neku sliku u telefonu, podsjeti me nešto na njega. I zaplačem, a ja rijetko plačem, vjerujte mi. I rasplačem se, kao danas, onako kako nisam ni na dan sahrane. Mislim da se nikad nisam isplakao kao jutros – priznaje mi Milan Nikodinović, otac malog Radenka koji je preminuo prošle godine nakon preloma ruke i neadekvatnog liječenja u lozničkoj bolnici “Doktor Milenko Marin”.

U njegovom glasu osjećam bijes koji nadjačava tugu, ali i umor zbog nemoći da bilo šta promijeni: ono što se desilo njegovom sinu, na prvom mjestu, a potom i to što još niko nije odgovarao.

– Najkrivlji je ortoped Dobrivoje Bojanić, ali i doktori u Institutu za majku i dijete u Beogradu. Oni su se bavili rukom, a djetetu je glava visila o koncu. I taj je konac i pukao, na kraju. Ja nisam stručnjak, nisam ljekar, ali zašto mom djetetu nije amputirana ruka čim smo stigli u Institut – pita se poslednjih 13 mjeseci nesrećni otac.

Ipak, i posle godinu dana od smrti, Milan se nada nekoj pravdi. Kojoj? Ni sam ne zna. Jer, šta je pravda na zemlji, ako je dijete pod zemljom?

Istraga je 12 mjeseci bila usmjerena na doktora Dobrivoja Bojanića, ortopeda koji je Radenku, kako je sam rekao Milanu, “savršeno namjestio ruku”.

– Toliko “savršeno” da mi se, kada se sve to desilo, javilo desetine ljudi koje je Bojanić upropastio.Sve sam ih pitao zašto su ćutali, zar su čekali da dijete od 8 godina nastrada od ruke takvog čovjeka, pa da se onda probude? Ali, shvatio sam iz svih tih priča da mu niko ne smije ništa. Zašto? To ne znam – kaže mi Milan.

I nije to jedino pitanje koje je otac malog Radenka postavio.

– Sad kad je istraga proširena i na Institut za majku i dijete, sjećam se da sam posle smrti mog sina pitao vaskularnog hirurga zašto mu nisu amputirali ruku, na šta mi je odgovorio vikom i drekom – prisjeća se.

– Ako je postojao 1% šanse da preživi nakon amputacije, zašto to nisu uradili? Prosto su svi donosili pogrešne odluke – dodaje.

Porodica Nikodinović pokušava da živi kako najbolje zna, i kada ih pitate kako su, reći će: “Dobro”. Ali, glas govori više od riječi i jasno mi je da tu ništa nije dobro. 

Sve dok jednog dana sud ne kaže ko je krivac za smrt dječaka, čiji je život ugašen za jedan dan. Pa i tad će biti samo malo bolje.

Možda.

Foto: Privatna arhiva

(J. S./telegraf)