NA ARANĐELOVDAN OTIŠLA NA SJEČENJE SLAVSKOG KOLAČA: U crkvi sam doživjela najveće poniženje u životu!

Njenu ispovest prenosimo u cjelosti:

“Već same moje godine svjedoče o tome da sam odrasla u socijalističkoj državi u kojoj dobar dio stanovništva nije mario za narodne običaje i obilježavanje krsne slave. Ipak, sada, kao žena u nekim ozbiljnim životnim godinama, rešila sam da sa porodicom nastavim tu tradiciju i već niz godina slavimo porodičnu slavu mog supruga – Aranđelovdan.

Nije to nikakvo veliko slavlje. Materijalno baš i ne stojimo najbolje, pa za slavu ne zovemo goste, već samo pravimo ručak za našu porodicu. Uostalom, i zna se šta je slava – sveća, kolač i žito.

 

Imam još problema u životu o kojima ne želim da pričam. Tek, samo hoću da kažem da me već duži vremenski period prate tuga i teška muka sa kojom se jedva nosim. Utjehu nalazim u vjeri i crkva je za mene postala jedno od rijetkih mesta gdje osećam mir i spokoj.

Radim kod privatnika koji baš nema mnogo razumevanja za izostajanje sa posla i uzimanje slobodnog dana. Radila sam na dan slave bukvalno do podne i tek nakon što je kolega stigao da me odmjeni uputila sam se u, meni najbližu, jednu voždovačku crkvu sa kolačem i žitom.

Kupila sam svijeću i ženu koja prodaje pitala da li je sveštenik još uvek tu i da li bi mogao da isječe i blagosilja moj slavski kolač. Ne znam koliko je tačno sati bilo, ali sigurno je bilo prije 1h. Ona mi je rekla da uđem i sačekam. Izvadila sam kolač i žito iz torbe i već sam počela da postavljam na mjesto u crkvi gdje je tog dana vjerovatno veliki broj vjernika već donio svoje kolače, kada je u crkvu ušao sveštenik i bukvalno počeo da urla na mene!

“Zar se tek sad dolazi?! Kako vas nije sramota, zar vi ne znate kako se slavi slava?! Šta očekujete od mene da vam osveštavam kolač u tri popodne”, vikao je.

Njegov osuđujući ton, glas i oči pune prezira, verglao je kao navijen da se zna kada se dolazi u crkvu, da se čita svima odjednom i da mu nije jasno šta sam ja umislila. Ni riječi o značenju sječenja kolača i slavljenja slave. Jednostavno, lakše mu je da skupi više ljudi na jedno čitanje nego da ide o vjernika do vjernika i blagosilja.

 

Ostala sam bez teksta, šokirana i tonom i stavom. Samo sam uspjela da izustim: “Jer nećete?”

“Pa, ne, hoću, ali kakav je to način, vi i ne znate šta je slava… “, nastavio je meni nepoznati sveštenik, a ja sam se samo pokupila i bukvalno izjurila iz crkve.

Još nešto je on govorio za mnom, ali ja ga više nisam slušala. Tresla sam se i plakala i čitav taj dan nisam mogla da se smirim. Zar se tako ponaša čovjek čiji je posao da sluša, savjetuje ljude i bude “glas božiji”?! Zar ja nisam zaslužila da mi izađe u susret, da me sasluša i čuje moju muku?! Pa, ja jesam zakasnila, ali ne zato što sam želela već zato što sam morala!

Naknadno sam saznala da je u toj crkvi sveštenik uvek prisutan. Dakle, ništa ja njega nisam omela, njegov posao je bio da bude tu. A čak i da nije – zar je moje kašnjenje toliki grijeh?! Zar sam zaslužila toliku tiradu?!

 

Hvala crkvo! Kad vidite slomljene, tužne i uplakane, nagazite ih još malo, čisto jer im nije dosta njihove muke. Nigde blagosti, nigdje mira!

Zamislite da sam tog dana došla da tražim duhovnog oca za sebe?! Da sam zaista u velikom problemu i da želim samo malo utjehe i da mi neko kaže da će sve biti u redu. Da li bi me pitao koliko para imam kao pravi privatni psihijatar i odredio tarifu?!

A meni je tog dana samo bilo potrebno da mi neko isječe kolač i poželi srećnu slavu. Njegova dva minuta, koliko bi mu trebalo za taj čin, meni bi bili i previše i uljepšali bi mi i uveličali dan slave. A on mi je okrenuo leđa, a ja ću zbog toga ovaj Aranđelovdan, dan sopstvene slave, pamtiti dok sam živa.”