PRVE CRNOGRSKE ČETVORKE: Proslavili 18. rođendan! (FOTO)

Prve četvorke u Crnoj Gori Vasilije, Petar, Ivana i Božidar Mijušković iz Kumbora, sada su već odrasli ljudi sa svojim interesovanjima, stavovima, težnjama. Međutim, tokom posljednjih 18 godina roditelji su imali nimalo lak zadatak da ih, pored brojnih izazova, izvedu na pravi put.

O tome koliko je ljubavi, vremena, posvećenosti i pažnje bilo potrebno, za Vikend novine priča njihova majka Vesna Mijušković.

“Često sam bila u situaciji da ljudi komentarišu da je lakše podizati četvoro djece odjednom nego pojedinačno. Majke koje imaju jednu bebu žale se na umor i hroničnu neispavanost tako da u svakom slučaju ne može biti lakše kada imate četiri bebe koje muče grčevi ili zubići, koje se bude naizmjenično tako da tu gotovo nije ni bilo spavanja ni odmora. Trebalo je vremena da ih donekle uskladimo da otprilike u isto vrijeme jedu i spavaju”, kaže Vesna.

Oduvijek su bili različiti

Ona napominje da su oni oduvijek bili različiti, što je svakako imalo svoje i prednosti i mane.

“Nisu se sukobljavali oko igračaka, ali je zato bilo teško postići bilo kakav dogovor da svi budu zadovoljni. Kada imate jednu bebu sasvim je razumljivo da svu svoju pažnju i ljubav usmjerite samo na nju što je u našem slučaju bilo nemoguće. Stalno sam bila u strahu da ću nešto propustiti ili da će neko od njih za nešto ostati uskraćen. Uveče prije spavanja analizirala sam da li sam možda prema nekome bila nepravedna i da li sam svima podjednako poklonila pažnju. Sasvim je razumljivo da niste u situaciji da odjednom kupite četiri igračke ili četvoro cipelica tako da je oduvijek morao postojati neki kompromis”, kazala je Mijušković.

Ona ističe da je najteže bilo prve dvije godine kada je trebalo puno truda, izdržljivosti, upornosti i smirenosti.

“Po meni, najvažnija je organizacija i pozitivna energija. Kada su počeli da puze bili su poput malih gremlina, ne možete ni zamisliti gdje su se sve zavlačili i istraživali. Zajedničkim snagama gurali bi stolicu i penjali se svuda tako da ih ni na trenutak nismo smjeli ispustiti iz vida. Petar je prohodao prvi, sa nepunih 11 mjeseci. A za njim i ostali. Šetnja je za nas u to vrijeme bila nemoguća misija jer je svako od njih išao na svoju stranu tako da smo većinom birali parkove i igrališta da ih izvedemo”, navodi Mijušković za koju je, kako kaže, najljepši period bio od druge godine do polaska u školu.

“Tada sam već mogla sa njima o svemu da se dogovaram, prosto sam uživala u njima i u svakom zajedničkom trenutku. Naravno, imali smo i tada raznih muka i problema, ali nekako sve ono ružno potisnete u sjećanju, na kraju vam ostanu samo ona lijepa sjećanja. Nikada nisu bili usamljeni, niti su se dosađivali jer su uvijek imali jedni druge za igru. Kod nas u kući uvijek je bila neka akcija, jurnjava, nadaleko se mogla čuti dječja graja. Čak i kada je dolazilo do sukoba i suza osjećalo se da neka neobična sreća i toplina ispunjava naš dom. Već tada su naučili da se raduju sitnicama i da uživaju u malim stvarima koje u stvari i čine život”, naglašava Mijušković.

Dječaci nestašni i puni energije

Ona kaže da je u tom najranijem djetinjastvu najuskraćenija bila Ivana jer su dječaci bili u većini, osim toga bili su užasno nestašni, puni energije i prosto su bili primorani da se više prilagođavaju njima.

“S obzirom na to da su različiti svako od njih je imao svoje želje i interesovanja. Željeli su da treniraju različite sportove što nismo bili u mogućnosti da im obezbijedimo, niti je fizički bilo moguće da stignemo na četiri strane. Svakodnevno smo provodili sate čekajući ih u muzičkoj školi i na bazenu. Među njima je vladao pozitivan takmičarski duh, tako da su rado završavali svoje obaveze i uvijek bili odlični u školi. Svako od njih je postizao velike uspjehe u sportu i raznim aktivnostima, a Petar je postizao vrhunske rezultate u vaterpolu, jos od malih mogu”, predočila je Mijušković.

Prema njenim riječima, o brojnim uspjesima svjedoči čitava kolekcija zlatnih medalja, pehara, diploma i pohvala.

“Bili su u istom odjeljenju tokom čitavog osnovnog školovanja. Ivana se nikad nije borila za svoje interese, ali je uvijek ustajala i borila se za nekog od braće ako je smatrala da je neka nepravda ili da je neko dobio manju ocjenu od one koju zaslužuje. Na drugoj strani, i ona je uvijek bila zaštićena od raznih neprijatnih situacija jer su drugi imali neku vrstu zadrške s obzirom da ima tri brata. Uvijek su se nekako nadopunjavali i pomagali jedni drugima jer je svakome od njih išla različita oblast u školi”, kaže Mijušković.

Škola je bila prva raskrsnica

Prva raskrsnica na kojoj su se našli, navodi ona, bio je polazak u srednju školu.

“To odvajanje im je malo teže palo s obzirom da su do tog trenutka bili gotovo nerazdvojni. Kao da im se sve preokrenulo naglavačke. To je svakako imalo i svoje prednosti. Postali su samostalniji, stvorili svoj krug prijatelja, imali su više tema za razgovor, život im je postao zanimljiviji. Nekada se zbog obaveza viđaju gotovo samo u prolazu, ali opet nađu vremena da to nadoknade i da na kvalitetan način provedu to zajedničko vrijeme. Svako od njih ima svoje uspone i padove, ne vršimo neki pritisak, pustimo ih da predahnu pa onda nađemo način da ih motivišemo da se trgnu i krenu u nove radne pobjede”, rekla je Mijušković.

Ona ističe da su djeca neprocjenjivo bogatstvo i misli da će se sve to što uložite u njih uvijek vratiti.

“Bilo je zaista teško podizati četvorke u svakom pogledu. Srđan je radio, tako da su najviše vremena provodili sa mnom. Svako od njih je priča za sebe, dakle, morala sam imati drugačiji pristup i svakome se posvetiti na drugačiji način. Ivana je oduvijek bila nježna i veliki emotivac, osim toga jedinica je među braćom, tako da sa njom imam opet neki drugačiji odnos. Nikad nije bilo nekih velikih zabrana ili kazni, sve se svodilo na neke međusobne dogovore”, priča Mijušković.

Dodaje da su neke granice morale da se ispoštuju, ali da je povjerenje za nju oduvijek bilo na prvom mjestu.

“Kao i svim porodicama, dan nam je izuzetno dinamičan, zato smo svi međusobno često u kontaktu puno razgovaramo, razmjenjujemo poruke. Zato i koristimo paket Telenor porodica, koji nam omogućava neograničene međusobne pozive i poruke, a možemo jedni drugima da šaljemo i megabajte. To posebno znači djeci, koja puno komuniciraju putem interneta i koriste društvene mreže, kao i svi mladi”, kazala je Mjušković.

Ona je iskoristila priliku da zahvali svim ljudima koji su im tokom prethodnih godina pružali pomoć i podršku i koji su im uvijek izašli u susret kada je bilo najteže.

Pomorci, sportista i diplomata u jednoj familiji

Vasilije i Božidar, kaže Vesna, pohađaju Pomorsku školu u Kotoru tako da bi željeli da nastave Pomorski fakultet, Petar želi da postane profesionalni sportista, dok Ivanu interesuje diplomatija.

“Petrova najveća ljubav je vaterpolo, on želi da se i dalje bavi profesionalno tim sportom i ima želju da studira DIF ili nešto vezano za sport. Ivana pohađa opštu gimnaziju, interesuju je jezici i diplomatija. Još uvijek ne znamo šta i kako dalje. Pokušaćemo da uskladimo njihova interesovanja i naše mogućnosti. Nastavak školovanja četvoro djece istovremeno je i ogromna investicija tako da zaista ne možemo nešto preciznije reći o planovima za budućnost”, kazala je Mijušković.

Dnevne novine