Novljanka dvije decenije u “Čistoći: Metlom othranila i školovala djecu

Novljanka Dijana Vukmanović već dvadeset godina radi u “Čistoći” i ističe da je metla othranila i školovala njenu djecu.

Ona će i novogodišnje praznike provesti radno, sa metlom, ali i sa osmijehom i optimizmom da će joj dani koji dolaze biti srećniji.

Dijanu, njenog supruga i tada troje male dijece, ratni vihor je 90-ih godina prošlog vijeka doveo  iz Sarajeva u najveći bokeljski grad.

Ona kaže da je imala sreću da brzo nađe posao  u “Čistoći”, gdje radi i danas.

“Počinjem da radim ujutru u šest sati, bez obzira da li pada kiša, duva vjetar, peče sunce, ili je temperatura ispod nule. Radim i praznicima, istina tada imamo uvećanu dnevnicu. Sada mijenjam kolegu, pa čistim ulice u centru grada, inače moj rejon je glavna ulica od zgrade Opštine do Tople i 11 sporednih ulica i skala. Nije mi teško, navikla sam da radim“.

Na pitanje da li njeni sugrađani vode računa o čistoći javnih površina, izbjegava direktan odgovor, već diplomatski kaže:

“Važno im je da im je kuća čista, a drugo ih ne interesuje. Očistim ulicu i kada se istog dana vratim odakle sam počela, izgleda kao da metla tuda nije prošla“.

Kaže da nije imala neprijatnosti zbog posla koji radi, a ako je neko i gleda sa nipodaštavanjem – ne obraća pažnju.

Priča da je završila srednju usmjerenu  školu ekološkog  smjera, počela da studira sociologiju, ali da je cijeli radni vijek sa metlom u ruci.

“Poslije godina nemaštine i života izbjeglice u kolektivnom smještaju, dobila sam stan prije petnaestak godina i imam sve uslove da budem zadovoljna. Plata je mala, najmanja u opštini”.

Ističe da se osjeća snažnom i da se ne libi ni drugog posla.

“Čistim ulaze stambenih zgrada, dvorišta, podrume… ko god me pozove. Ne bježim od posla, đon me održava“.

Nema beneficirani staž i do penzije, o kojoj kaže da ne razmišlja, treba joj još 15 godina.

“Zdrava sam i dobro se osjećam, a moja djeca u šali kažu da ne mogu ništa da ne radim i da ću sebi nešto naći i kada završim radni vijek“.

Ističe da je djeci žao kada vide koliko radi i kako se mučila u životu da ih prehrani.

Priča da od svega najviše mrzi nepravdu, a najviše je raduje i ispunjava ponosom što je, kao udovica, uspjela da školuje djecu – sinovi rade kao taksisti, a kćerka živi u Sarajevu.

Dijana živi u skladu sa izjavom Nikole Tesle: “Čovjek je rođen da bi radio, kako bi trpio i kako bi se borio,  ko tako ne čini – mora propasti“.