Novogodišnja priča Moma Kapora: Dok su jelke još bile prave, a ne plastične

Ulica je bila zasuta slomljenim staklom i odbačenim šarenim kapama od kartona. Učini mi se da u snijegu vidim jednu palu, izgubljenu zvijezdu. Jesam li rekao da je ulica bila pusta, i duga, i bijela, i bez zvuka?

Momo Kapor Foto privatna arhiva

Tada je ugledah kako ide prema meni. Bila je ogrnuta bijelim kaputom ispod koga je svjetlucala duga večernja haljina, tako nestvarno tanka, i tako pripijena uz njeno tijelo, kao da je sašivena od magle i paučine. Gazila je snijeg u lakim sandalama, koje su uz nogu držala samo dva jedva vidljiva zlatna kaišića. Pa ipak, njene noge nisu bile mokre. Kao da nije dodirivala snijeg. Jednom rukom pridržavala je okovratnik kaputa, a u drugoj nosila malu barsku torbicu od pletenog alpaka, istu onakvu kakve bake ostavljaju u nasljedstvo najmilijim unukama.

Jesam li rekao da je plakala i da su joj se suze ledile na licu, poput najfinijeg nakita?

Prošla je pokraj mene ne primijetivši me, kao u snu. U prolazu obuhvati me oblak nekog egzotičnog mirisa. Nikad ga posle nisam sreo. Nikada je posle nisam sreo. Da, bila je plava. Ne, crna. Ne, riđa! Imala je ogromne tamne oči; u to sam siguran.

Zasto je napustila prije vremena novogodišnje slavlje? Da li je neko ko je te noći bio s njom zaspao ili odbio da je prati? Da li se napio i bio prost?

Da li je to, u stvari, bila Nova godina? Jesam li možda jedan od rijetkih noćnih šetača koji je imao sreću da je vidi lično?

Ili je to bila Snežana kojoj su dojadili pijani patuljci?

Ali, zašto je plakala?

Jesam li već rekao da sam ovu priču napisao samo zbog toga da je ona možda pročita i javi mi se telefonom? Već više od petnaest godina razmišljam o tome zašto je plakala one noći.”