Momčilo je batalio informatiku: Više mu se isplati da gaji paukove, škorpije, guštere i zmije! Za njega već zna Evropa
Momčilo Stajić, tridesetdvogodišnji informatičar, u dvorištu čuva životinje, i to ne bi bilo neobično da to nisu – paukovi, škorpije, gušteri i zmije!
Ovaj mladić iz Veternika kod Novog Sada je vlasnik najveće odgajivačnice egzotičnih kućnih ljubimaca u ovom dijelu Evrope, i u svakom trenutku ima nekoliko hiljada najrazličitijih jedinki paukova, škorpija, guštera i zmija. A sve je počelo tako što, još kao osnovac, otišao u Pariz, sa majkom i porodičnim prijateljima.
Cijene
Nekada je držanje ovih neobičnih kućnih ljubimaca bilo mnogo skuplje – navodi Stajić. – Sada se, bar kod nas, kompletan terarijum sa svom opremom i ljubimcem srednjeg cjenovnog nivoa, bilo paukom, zmijom ili gušterom, može nabaviti za stotinjak evra.
“Tada sam bio peti razred osnovne škole i već smo imali mnogo klasičnih kućnih ljubimaca”, objašnjava Stajić, u namjenski izgrađenom objektu površine gotovo 150 kvadratnih metara, sa zidovima na koje su, od poda do plafona učvršćene police sa grijačima, a cio prostor je u potpunosti prilagođen za držanje ovih neobičnih životinja.
“Drugar sa kojim smo bili u Parizu je želio da kupi guštera – varana, a kada smo došli u prodavnicu i ja sam majku uspio da ubijedim da i nama treba gušter. Kući sam se, tako, i ja vratio sa šnajderovim skinkom. Tako su se egzotični ljubimci uselili u moj život”.
U njegovoj odgajivačnici nalaze se paukovi – tarantule veliki gotovo kao pesnica, gušteri, zmije, škorpije…naslagani na policama sa terarijumima, naslaganima jedan do drugog i pedatno klasifikovanim, sa naljepnicama na kojima su podaci o hranjenju, parenju, starosti.
Radnici
Ovaj posao traži aktivnost od osam ujutru do osam uveče, a posebno su zahtevni mladi gušteri koje hranimo i po nekoliko puta na dan – kaže Stajić. – Upravo zbog toga, dragoceno mi je kada nađem dobrog radnika, koji se ne plaši ovih životinja, i kojiim je naklonjen. To je, međutim, dosta teško, tako da uz već uveliko upućenog radnika Marka Kopanju, koji mi je postao desna ruka, stalno tragam za novim radnicima…
“Poslije skinka koji je živio gotovo 10 godina, stigli su i prvi paukovi. Želio sam da se, preko kolege iz Mađarske kojeg sam jedva našao, u vrijeme kad skoro da nije bilo interneta, povežem sa raznim odgajivačima iz susjednih zemalja. Internet se, takođe, brzo razvijao, tako da je kontakt olakšan, pa je hobi prerastao u posao. Prvo sam ljubimce selio po raznim iznajmljenim prostorima, ubjeđujući vlasnike kako ću u njihovim prostorijama držati cvrčke, i kako nije opasno da u njima držim i ostale moje ljubimce, kojih je bilo sve više”, kaže Stajić.
Nedavno je uslijedila selidba u Veternik, izgradnja posebnog objekta, opremljenjnog upravo za držanje životinja.
“Sada i kolege iz Mađarske, koji su nam nekada bili uzor, od nas kupuju životinje. Ipak, računao sam, kod ulaganja u posao i širenja, da će Srbija brže postati član EU, jer bismo tada daleko lakše trgovali životinjama, a i razni skuplji primjerci bi lakše nalazili kupce na bogatijim tržištima. Ovako, granice su nam ozbiljna barijera”, ističe Stajić.
(dijaspora.news/Večernje novosti/N.Subotić/Foto: Printscreen/Facebook)
