ISPOVIJEST PODGORIČANKE, MAJKE PETORO DJECE: Sinove nije vidjela 8 godina, noću vozi taksi, a njena životna priča je pravi filmski scenario

Podgoričanku Antoniju Vujisić je crnogorska javnost upoznala kada je napadnuta, pretučena i opljačkana na radnom mjestu, u PG taksiju, i kada je par dana nakon napada, prepoznala jednog od napadača na ulici i uspjela da ga stigne, zovne policiju, i da ga privedu.

Ova odvažna mlada žena je samo slegla ramenima na ovu temu i nasmiješila se.

-Ne plašim se ja ničega, previše me toga u životu pregazilo da bi mi se dogodilo nešto gore od onoga što sam već prošla, kaže.

Dok razgovaramo u njenom skromnom podstanarskom domu, gdje trenutno živi sa najmladjim sinom i ćerkom, dodaje da dvojicu starijih sinova nije vidjela – punih osam godina. Njih je, kako nam je ispričala, i bukvalno oteo otac nakon razvoda.

Životna priča ove Podgoričanke mogla bi biti potka za film ili roman, i teško da može stati u jedan novinski članak.

Iako je tek koju godinu prešla 40, nevolje i nepravde koje je pregurala, dovoljne su i za nekoliko života.

Majka je petoro djece, baka jednog unučeta, a dvojicu svojih sinova nije vidjela punih osam godina.  Ogorčena je – kaže – na crnogorske sudove i institucije, jer su joj svuda bila “zatvorena vrata”.

-Tokom postupka za starateljstvo su čak u Centru za socijalni rad sklonili papir od psihologa gdje je pisalo da otac “truje” sinove protiv majke. Ubjedjivali su me da mu dam svu djecu jer on ima moć i novac a ja ništa…”ko mi je kriv što sam radjala toliko djece” i slično, priča sa ogorčenjem.

-Žena u Crnoj Gori, samohrana majka je potpuno bespomoćna i nezaštićena, a kada sa druge strane imate oca djece, koji još ima veze i novac, ubiju vam osjećaj da ste ljudsko biće. Sinove su mi bukvalno oteli kada su imali devet i 11 godina, srce su mi iščupali, mladji je od rodjenja spavao pored mene. Pokušala sam preko sudova i Centra za socijalni rad, ali se svaki put završavalo tako što ih on nije doveo, pa su me obavještavali da djeca navodno ne žele da me vide. Kada su napunili 17 i 15 godina, dobila sam odluku da više nemam prava da tražim svoje sinove. Svaka majka može samo zamisliti taj bol, da tolike godine ne može da zagrli svoju djecu, ogorčena je Antonija.

Krišom je odlazila u školu da ih vidi i, makar u prolazu, dodirne, pomiluje. Nije smjela da komunicira s njima, kako kaže, iz straha da bi se otac njima “svetio” zbog toga.

-Jednom me bivši muž vidio i prijavio policiji da sam djecu tukla. Sud me oslobodio tih optužbi jer su bile lažne.

Kada je 2005. godine napustila muža i vratila se u jednosoban stančić kod roditelja, povela je četvoro djece i peto za koje tada nije ni znala.

-Nisam znala da sam trudna. Vratila sam se kod roditelja, morali smo da spavamo po podu jer je stan zaista mali.

Ujutro dolazim iz treće smjene, a moj stari otac ustaje iz kreveta da bih ja mogla da legnem i odmorim se.

Od 2005. žvim do 2008. sama u stanu sa svo petoro djece i svi odlicni djaci, jedemo supu iz kesica sa udrobljenim hlebom, ali sam bila najsrećnija u to vrijeme.

Najmladji sin se rodio poslije razvoda, ali mi je i on bio otet kada je imao godinu i po i nisam ga vidjela pola godine.

-Uzalud je bilo obraćanje crnogorskim sudovima i Centru za socijalni rad. Nisu mi dozvoljavali da vidim sina, sve dok ga nisam bukvalno preotela od tadasnje partnerke mog bivseg supruga. Ukrala sam ga iz kolica kada se ona okrenula, priča svoju nevjerovatnu priču.

Kada je odluka o razvodu donijeta, rekla je sada bišem mužu: “Tebi imovina, meni djeca”. On je, kaže, pristao.  Nakon razvoda, bivši suprug je njoj i djeci kupio stan, koji medjutim, nije bio na njeno ime.

-Poslije tri i po godine u tom stanu, izbacio nas je na ulicu. On je u medjuvremenu svu nasu zajedničku imovinu formalno preveo na rodbinu i kumove. Ušla sam u sudski postupak koji još uvijek traje. To je tako neravnopravna borba, sa jedne strane njega, koji ima novac i veze, i mene koja nemam ništa, ni novac, ni veze, samo svoju djecu i odlučnost da se borim.

-Teško je ukratko ispričati šta mi se sve dogadjalo. Kada sam ušla postupak oko imovine, jurili su me šipkama po gradu da me biju, prijetili mi, on i njegova tadasnja ljubavnica koju je predstavljao kao bejbisiterku. Dosli su sa dvoje auta ispred moje kuće, i jurili me po gradu. Bježala sam kao u filmovima, prolazila kroz crveno i gledala da ne zgazim nekoga, dok ih nisam dovela ispred policijske stanice. Sve je zavrsilo na sudu i on je oslobodjen jer “nije upotrijebio sipku”. Trebalo je da me ubije vjerovatno da bi ga nasi sudovi osudili,  kaže.

Sve kroz što je prošla ostavilo je traga i na njenom zdravlju, imala je dvije operacije, nakon čega je prestala da radi dva posla.

-Ranije sam noću vozila taksi, a danju radila kao dekorater, kako bih prehranila djecu. Otkako sam se razboljela i operisala, radim samo noću, vozim taksi u trećoj smjeni, kako bih danju bila sa djecom, priča Antonija.

Njen bivši muž je, kako kaže, uspijevao da spriječi i da se njena priča pojavi u medijima.

-Nisam bježala od toga da ispričam svoju životnu priču, jer nemam šta da krijem, a možda mogu ohrabriti neke druge žene. Kad smo izbačeni iz stana na ulicu, sa djecom sam kampovala ispred zgrade gradske skupštine, novinari su bili, ali nisu objavili, jer je to neko stopirao. Moja priča nije prezentovana ni kada je u Podgorici odžana Konvencija žena zapadnog Balkana, iako je bila pripremljena i najavljena. Nikada nisam dobila objasnjenje zbog čega, kaže naša sagovornica.

Ona se – kaže – bori sa svime što joj život donese. Svojim sinovima već godinam piše dirljiva pisma na Fejsbuku, vjeruje da ih čitaju, čezne da ih zagrli i čeka taj dan.

(Volim Podgoricu)