Prioritet političkih aktera treba da bude usaglašavanje seta izbornih zakona, a ne inicijative za promjenu Ustava i za izmjenu državnih simbola, poručio je u intervjuu Pobjedi predsjednik Udruženja pravnika Crne Gore Branislav Radulović.

“Generalno, pitanje ustavne nadogradnje ne dovodi se u pitanje, jer je to otvoren proces, kao što je to bilo 2013. godine, kada je urađena promjena Ustava sa 16 amandmana. U ovom trenutku, sa stanovišta stručne javnosti odista je upitno, u okviru reforme izbornog zakonodavstva, otvarati pitanje ustavnih promjena, posebno u onim djelovima ustavne materije koja temeljno sa ovim pitanjem nije u dodiru”, naveo je Radulović.

On ukazuje na dvije velike manjkavosti ove inicijative.

“Prva da će se na taj način, usljed složenosti procesa ustavnih promjena, izborna reforma, koja je prilično zahtjevan i hitan postupak, samo dodatno odgoditi. Druga manjkavost sadržana je u činjenici da se u najavljenu ustavnu promjenu ulazi iz ugla partikularno definisanih interesa, koji su proizvod političkog, a ne pravnog čitanja stvari, što ozbiljno može ugroziti prilično visok kvalitet važećeg ustavnog teksta”, kazao je Radulović.

Kako je naglasio, inicijativa za ustavne promjene je najavljena bez konsultacija sa strukovnim asocijacijama ili naučnim institucijama i bez jasnog definisanja osnova ili pravaca za eventualne promjene.

“Ustavna reforma je vrlo zahtjevan proces i nije ga mudro otvarati bez prethodno temeljne i kvalitetne pripreme. Podsjećam da smo, kada je donošen važeći Ustav, prvo formirali ekspertski tim od sedam istaknutih univerzitetskih profesora na čelu sa akademikom Mijatom Šukovićem, koji su izradili “ekspertsku verziju Ustava”. Taj tekst je bio osnova Ustavnom odboru za predlaganje ustavnog teksta koji je usvojen 2007. godine. Čitav proces pratila je Venecijanska komisija, sa kojom je Udruženje pravnika organizovalo naučnu raspravu i dalo svoj doprinos kvalitetu ustavnih rješenja. Upravo takav rad, uz podršku akademske zajednice i obezbijeđenu međunarodnu verifikaciju, proizveo je važeći ustavni tekst, koji zadovoljava standarde savremenog konstitucionalizma”, podsjeća Radulović.

Sada problem vidi u nedovoljnom sagledavanju ustavnog teksta.

“Odredbe Ustava u članu 155 i članu 156 jasno utvrđuju proceduru promjene Ustava u procesnom i formalnom smislu. Pritom, član 45, koji uređuje biračko pravo, treba staviti u kontekst člana 157 Ustava koji normira potrebu obezbjeđivanja dvotrećinske većine u parlamentu, koja se zatim mora potvrditi na referendumu na kojem je potrebno da se izdejstvuje podrška najmanje 3/5 svih birača. Ove neupitne činjenice upućuju da je dalje insistiranje na ustavnim promjenama necjelishodno. Međutim, ako se radi o namjeri da se proizvede “ustavni problem”, on može biti samo na političkoj ravni. U tom slučaju slijedi period nepotrebnog gubitka energije i vremena, a sam proces će se okončati bez rezultata”, objašnjava Radulović.

Aktuelno je i pitanje promjene državnih simbola. On ovako to komentariše.

“Istovjetna je ustavna odredba u pogledu potrebne dvotrećinske većine u Skupštini i 3/5 na referendumu i za član 4 Ustava koji uređuje državne simbole. Definisane i vrlo zahtjevne ustavne većine neophodne za izmjenu državnih simbola, trebalo bi da budu dovoljan razlog svim akterima procesa da težište prenesu na sada prioritetno usaglašavanje seta izbornih zakona. Političke odluke ne moraju imati egzaktnost i pristup svojstven nauci. Politika teži većini, nauka tačnosti i vrlini. Kada se ove dvije sfere društva podudare nastaje nova vrijednost, koja društvo pomjera naprijed. Neznanje ili loša namjera u politici nerijetko ospori ovaj proces”, ukazuje on.

Radulović je zagovornik koncepta “ustavnog patriotizma” koji je izazvao burne reakcije dijela javnosti, a on objašnjava da ta ideja “afirmiše građanstvo i društvenu kulturu gdje se u korpus patriotizma ubraja i odavanje počasti državnoj zastavi ili himni i gdje je svako slobodni tribun svog identiteta.

“Društva u državama Zapadnog Balkana imaju ozbiljan zadatak da prevaziđu izazove nedovršenih demokratija i pronađu odgovarajući koncept za svoju suštinsku unutrašnju koheziju, koja će im osigurati stabilnost i razvoj. Ustavni patriotizam, u osnovi, treba da omogući izgradnju “minimalnog zajedničkog činioca” na kojem će se razvijati ustavna kultura, zasnovana na vladavini prava i shvatanju da su društveni sukobi i postojeći antagonizmi legitimni, samo ako imaju svoju institucionalnu formu. U višenacionalnim društvima on se može smatrati dobrim modelom za društvenu koheziju, ali pod uslovom da etničke/nacionalne grupe koje ga sačinjavaju ne osporavaju građansko/liberalne vrijednosti”, objašnjava Radulović.

Jasno poručuje-ustavni patriotizam nije ni nadnacionalni ni podnacionalni koncept.

“On afirmiše građanstvo i društvenu kulturu gdje se u korpus patriotizma ubraja i odavanje počasti državnoj zastavi ili himni i gdje je svako slobodni tribun svog ideniteta. Međutim, ovaj pristup patriotizmu istovremeno visoko na ljestvici postavlja univerzalne vrijednosti neselektivne vladavine prava, osiguranje države socijalne pravde, obavezu plaćanja poreza. Ovaj koncept samo delegitimiše interesni patriotizam i one koji se mogu prepoznati u čuvenoj rečenici dr Džonsona o “(kvazi)patriotizmu kao posljednjem utočištu za … kojima je Balkan prezasićen. U konačnom, država i društvo nijesu isto. Crna Gora i njeni građani imaju državu, ali ne i izgrađeno društvo. Nažalost, do izgradnje društva na osnovama ustavnog patriotizma proći će još vremena”, zaključuje Radulović.

Pobjeda