Home / PG INFO / Aktuelno / “POŠA’ BI DA GLEDAM BUDUĆNOST PA DA ISPANE U PODSAVEZ”: Čika Pero sad gleda sa nebeskih tribina

“POŠA’ BI DA GLEDAM BUDUĆNOST PA DA ISPANE U PODSAVEZ”: Čika Pero sad gleda sa nebeskih tribina

Desetak godina unazad, svijet je obišla priča o navijaču Rendžersa koji je preko 50 sezona (svake godine vlasnik sezonske ulaznice) pratio najtrofejniji škotski klub. Da bi mu zahvalili na vjernosti, uprava kluba sa Ajbroksa mu je u poznim godinama života obezbijedila taksi od kuće do stadiona i nazad, besplatne sezonske karte, da bi poslije njegove smrti njegovo mjesto na stadionu naslijedio njegov unuk.

Svijet pamti Klovisa Fernandeša, simpatičnog brku sa replikom “Zlatne boginje”, koji je nacionalni tim Brazila pratio na preko 150 mečeva kroz 30 zemalja i pet kontinenata. Kada je preminuo 2015. godine popularnog “Gaucha da Copa” naslijedio je njegov sin na Mundijalu u Rusiji (sa sve replikom Zlatne boginje).

Možda i najpoznatiji navijač na svijetu je svakako Manolo Kaseres Artosero, poznatiji kao “Manolo el del bombo” (Manolo bubnjar).

Ovaj debeljuškasti Španac sa velikom kapom, dresom sa brojem 12, i bubnjem je pratio Valensiju i špansku reprezentaciju od 1982. godine. Čovjek koji je bio do Mundijala u Rusiji sinonim za Svjetsko prvenstvo (u Rusiji mu FIFA nije dozvolila da putuje sa bubnjem).

Sve su ovo primjeri nekih lijepih priča, osoba koje su bile posvećene svojim klubovima, reprezentacijama, osoba koje su živjele za te utakmice. Ljudi – čiji su timovi sam krem svjetskog fudbala, koji su uvijek bili na najvećim fudbalskim pozornicama i uvjek bili konkurentni za najveća dostignuća.

Daleko od tog fudbalskog glamura, od svih velikih utakmica, od borbi za evropske i svjetske tronove, prateći svoj lokalni klub – podgoričku Budućnost – živio je Petar Gavrov Ivanović. Budućnost je pratio kroz različite lige, takmičenja, države, a do svoje druge kuće, stadiona pod Goricom išao je redovno pješke iz Donje Vrbice.

Osoba koja je bila ispod radara čak i navijača Budućnosti sve do magazina “Ultra PG”, kada su najvatreniji navijači “Varvari” napravili intervju sa njim.

Čika Pero, od milošte prozvan od navijača je imao šta da kaže. Od 1952. godine Ivanović je propustio samo dvije utakmice fudbalskog kluba Budućnost.

U preko 60 sezona, propustio je utakmice kada je bio u vojsci i kada mu je majka bila teško bolesna.

“Igrali smo prijateljsku protiv Zvijezde karte su se prodavale na beton kod hotela “Crna Gora”. Nisam zna’ ‘oću li majku nać’ živu doma i nisam stio da idem na utakmicu”, kazao je tada za “Ultra PG” Petar Gavrov.

Njegova ljubav prema klubu ogledala se i u podatku da je na većinu utakmica išao pješke iz Donje Vrbice, tek po neki put kolima kad bi ga porodica nagovorila.

U tom svom jedinom intervjuu Ivanović je pokazao zapravo sve ono što jedan pravi navijač treba da posjeduje.

Poštovanje za protivnike, pamćenje svih postava Budućnosti, uz ono arhaistično pominjanje plemena, sela, naselja iz kojeg je igrač dolazio.

Znao se red u kući Ivanovića – “Svi koji ne vole Budućnost su za mene neprijatelji”, govorio je Pero, a to se poštovalo u njegovoj familiji.

Čak i tri dana poslije majčine smrti, uz bratov blagoslov otišao je do stadiona da gleda svoj klub.

“Vele neki da sam propuštio i kad sam se ženio, al’ nije to tačno, nisam se stio ženit kad je utakmica bila”, kazao je Ivanović u svom jedinom intervjuu.

Ako se vratimo na početak priče i sve poznate navijače koji su bili uz svoje timove, razlika je jedino u volji i izdržljivosti koja ide na stranu čika Pera.

Jer, gledati domaći fudbal, pogotovo u posljednjim sezonama, sa najmanje datih golova, sa ekipama koje traju sezonski pa se ugase, ligom koja se graniči sa profesinalizmom, ostati vjeran i gledati je – stvarno sama srž i nit definicije navijača.

Dosta mlađih momaka sa sjeverne tribine to možda i najbolje razumije, kada vikendom odluči da pođe do Pljevalja, Radanovića, Bara, Berana, Bijelog Polja, Cetinja, Nikšića, ili iste te ekipe da gleda pod Goricom. Ali i tu poslije desetak sezona dođe do neke vrste zasićenja, umora, nervoze.

Fudbalska maksima “u navijanju za neki klub ima jada i čemera mnogo više nego srećnih trenutaka, i da se navijanje svodi na bolno čekanje tih momenata” možda je nastala na zapadu, ali je kao stvorena za navijače Budućnosti.

U tome i jeste sva navijačka veličina čika Pera.

Gledajući klub preko 60 godina, on je pokazao onaj iskreni, pravi jedinstveni navijački kod i prvo “sveto pravilo”, a to je bezpogovorna vjernost klubu.

“Poša’ bi da gledam Budućnost pa da ispane u podsavez” kazao je on, i u tome je sva navijačka suština.

Možda nije nikad čuo za Liverpulovu “You'll never walk alone”, ali je ovom rečenicom napravio svoju verziju, koju svaki pravi navijač Budućnosti zna i koju bi trebao da ponavlja sebi pred početak svake sezone.

Prvog decembra, čika Pero se preselio na nebeske tribine.

Čovjek koji nije bio upadljiv, nije se nametao sa svojom ljubavi prema klubu, bio je na stadionu svaku utakmicu jer je vjerovao da tako treba.

Njegov suvonjava, markantna, a opet nekako stripovska i vanvremenska figura će sigurno faliti na zapadnoj tribini stadiona pod Goricom, kao i klubu koji je izgubio ne samo navijača, već arhivu i tradiciju u malom.

Vječna slava čika Pero.

Vijesti

Check Also

Na FDU ima više zaposlenih nego studenata  

Od sada Vas omiljeni portal Volim Podgoricu i na android aplikaciji. Instalirajte odmah i uživajte …

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *