Home / LJUDI / Transrodna Podgoričanka: Kako sam saznala da sam žena

Transrodna Podgoričanka: Kako sam saznala da sam žena

“Od kada za sebe znam, osjećala sam se kao djevojčica”. Ovim riječima priču počinje Hana Konatar koja je rođena u Podgorici prije 21 godinu – kao dječak.

Ova transrodna djevojka se prisjeća najranijeg djetinjstva i najljepše uspomene vezuje za sestru. Tada je Hana mislila da su iste. Dok je gledala majku kako sestri oblači kratku haljinu i Hana bi se obukla slično. Iako su “granice u domu” bile široko postavljene i Hana ih je sama pomjerala, prve zabrane su počele u porodici.

“Sve svoje igre vezujem za moju sestru. Igrale smo se lutkica. Naučila me da šijem sa tri godine, znala sam da pletem pletenice sa tri godine i to je svima bilo kao ‘vau’, jer su me doživljavali kao dječaka. To su takođe, povezivali sa tim što sam od malena nastrojena ka umjetnosti. Slikanje, crtanje, muzika… sve me to privlačilo i danas je tako”, iskreno će Hana u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Bilo je situacija u kojima je, kako kaže, prelazila granice za koje ni sama nije znala da postoje.

“Nijesam mogla da izađem obučena kao što sam bila obučena u kući. Uslijedilo bi upozorenje mojih roditelja – ‘To nije za dječake, to je za djevojčice’ ili – ‘To može samo kući’. Jedna od stvari kojih se baš sjećam bile su riječi: ‘Diraće te’ i stvarno su me, da se tako izrazim, dirali”, prisjeća se Hana.

Odlaskom u školu počelo je i nasilje. Iako su njeni roditelji i brat blizanac uvijek bili zaštitnički nastrojeni, nasilje nije prijavljivala ukućanima.

“Šta da im kažem (roditeljima)? A pri tom smo svi svjesni koliko teške živote imamo u Crnoj Gori i sa kakvim problemima se nosimo. Mislim, štitila sam i sebe vjerovatno od toga da se ne suočim da im ne kažem da se ne sjećam dana svog školovanja a da nijesam doživjela neko nasilje… i od vršnjaka i od profesora i od ljudi sa kojima sam se sretala od kuće do škole. Njihovi pogledi, uvrede, zakazane tuče… Imam brata blizanca koji je sa mnom učio u osnovnoj (školi)… jedna od traumatičnijih slika koja mi je urezana je slika kako na zakazanim tučama njega drže da me ne bi branio, dok mene tuku”, priča Hana koja sada zna da su je tukli jer je bila različita.

“Provocirala ih je”, nastavlja priču Hana, “moja energija, fizički izgled, izražaj”.

“Bilo je raznih iskustava. Sjećam se profesora istorije koji je jednom prilikom, zbog toga što me dječak dirao jer sam pisala rozom olovkom, zamijenio olovke i rekao mu da on mora da piše rozom i da vidi da je to samo olovka… Do onih vrlo negativnih iskustava, sa jednom profesorkom koja me javno prozivala pred cijelim odjeljenjem”, ističe.

Ovo su samo neke situacije po kojima Hana pamti školske dane.

Sve to je definisalo i nesumnjivo, smatra Hana, značajno oblikovalo kao ličnost. Danas je hrabra i srećna djevojka koja zna šta želi, priča Hana i objašnjava da nasilje ni danas nije prestalo.

“Nijesmo na tom nivou, to je sigurno. Ali onog trenutka kad sam na nasilje počela da gledam kao na nešto što ne da ne smije da se dešava ne samo meni, nego nikom, kad sam počela da ga prijavljujem (pred crnogorskim sudovima u toku je spor u kome je Hana tužila mladića, poznanika iz škole, koji je pretukao na ulici jedne večeri dok se vraćala kući, prim. nov.) potpuno je drugačije sad”, riječi su Hane Konatar.

Ona je na hormonskoj terapiji duže od godinu dana. Pošto hormona nema u Crnoj Gori, a cijena im je na crnom tržištu u Srbiji visoka, zbog nedostatka novca je više puta morala prekidati sa terapijom.

Hormoni su joj potrebni da bi njeno tijelo konačno dobilo oblik kakav je oduvijek željela.

Pored novčanih problema sa kojima se borila u trenutku kada su hormoni počeli da oblikuju njeno tijelo, nastupaju i razne emotivne manifestacije i promjene koje je trebalo izdržati.

A vidljive fizičke promjene na njenom tijelu ubrzo je uočila porodica i na red je došlo suočavanje sa najbližima.

“Majka je saznala na vrlo smiješan način. Sa hormonima sam počela na svoj 20. rođendan. Nakon četiri mjeseca terapije grudi su mi porasle i ona mi je rekla – ‘Ti imaš grudi’?! Ja sam joj odgovorila – ‘Pa imamo svi’. I onda je majka postala znatiželjna. A majka kao majka, sve nađe. Tako je pronašla svu moju medicinsku dokumentaciju. Onda me jednog dana pitala, a ja sam joj objasnila. Njena reakcija je bila burna… emotivna, previše bolna. Ne znam… govorila mi je svoje najdublje strahove”, prisjeća se Hana.

Poslije prvobitnog zahlađenja u odnosu sa majkom, što je Hani, kako objašnjava, veoma teško palo, sve se polako vraća u normalu.

“Svjesna sam da je proces u pitanju. Ona mi kaže – ‘Ok… rekla sam ti da te prihvatam, samo mi treba vrijeme. Neću izaći na paradu (parada ponosa) još uvijek. Ne mogu otići sa tobom na taj događaj, ne još uvijek…’.

Na pitanje RSE – kakav je njen odnos sa ocem i braćom – Hana kaže: “Ne mogu reći da je onakav kakav želim”.

“Zbog toga što je donedavno moja transrodnost bila tema o kojoj se u domu ćuti. Svjesna sam i koliko je strah uticao na to kako će se postaviti, jer smo svi svjesni da živimo u Crnoj Gori koja je onakva, kakva jeste”, ističe Hana.

Hana Konatar nije sa svojom generacijom upisala fakultet jer želi da to uradi kad promijeni dokumenta, koja još uvijek glase na ime koje je dobila po rođenju.

Ova transrodna djevojka želi da studira oslobođena straha koji joj je bio vjerni pratilac tokom dvanaestogodišnjeg školovanja. Dio tog straha će, smatra Hana, nestati kada u dokumentima u rubrici za pol bude oznaka “ž” i ime – Hana. Tada će, oslobođena i administrativnih razlika, moći da se posveti isključivo studijama grafičkog dizajna.

‘Ne žele svi sterilizaciju i operaciju’

Za promjenu pola u dokumentima u Crnoj Gori je, uprkos odluci Evropskog suda, potreban medicinski dokaz, što u praksi znači da Hani predstoji operacija kojom će joj hirurški biti promijenjen pol i izvršena sterilizacija, objašnjava ona.

“Ja želim sterilizaciju i operaciju prilagođavanja pola jer ću moći da promijenim oznaku za pol u dokumentima u ‘ž’. Ali nijesu svi kao ja. Ne žele svi sterilizaciju i operaciju. Evropski sud za ljudska prava jasno kaže da je direktno kršenje ljudskih prava zahtijevanje sterilizacije ili bilo koje intervencije koja može dovesti do sterilizacije (poput hormonske terapije). Takva je presuda Evropskog suda”, objašnjava.

“Stereotip je”, kaže Hana, “da sve transrodne osobe žele isto”.

“Neke (osobe) žele da budu samo na hormonima bez ikakvih operacija, neke ne žele ni hormone. Ali se kod nas promjena pola u dokumentima ne može uraditi bez medicinskog dokaza”, priča Hana koja je uvjerena da će Crna Gora morati da mijenja zakonske propise kojima se krše osnovna ljudska prava transrodnih osoba.

“Sve te bitke i odluke su samo moje. Ali su to veoma teške bitke posebno iz moje pozicije u društvu kakvo jeste crnogorsko, u društvu koje ne trpi ni klempave uši kao razliku, a kamoli neke veće razlike. Zato svakog trena imam na umu da sam trans a da je ovo Crna Gora. Dakle, biram lokale gdje izlazim i biram ljude sa kojima se gledam. Biram ulice kojima idem kući. Umjesto gradskog prevoza, biram taksi. Jeste mi život otežan, ali sam se okružila ljudima koji me vole, koji mi znače i čiju pažnju i podršku imam svakog trena, ili su i sami trans. To mi daje neopisivu snagu da sve izdržim”, riječi su Hane koja trenutno volontira u dvije nevladine organizacije koje se bore za prava LGBT populacije.

Na pitanje RSE – šta je pred njom sad pored operacije i dokumenata koja će joj dati nov identitet – Hana odgovara dugim uzdahom: “Uhh”, ali odlučno nastavlja.

“Planiram baš da živim… to nijesam radila do sad. Jer cenzurisanje, skrivanje, nasilje i strah i sve što me definisalo nije mi dozvoljavalo da živim”, zaključuje transrodna djevojka, Hana Konatar.

(RSE)

Check Also

Za ovog dječaka iz Rožaja se LIJEPI NOVAC! Bukvalno!(VIDEO)

Od sada Vas omiljeni portal Volim Podgoricu i na android aplikaciji. Instalirajte odmah i uživajte …

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *